Menu
LIFESTYLE

Gledali smo: Normal People

Ne poznajem osobu koja nije barem usput čula za Normal People, književni fenomen irske spisateljice Sally Rooney. The Guardian je ovaj roman uvrstio među Top 100 najboljih romana 21. stoljeća, a posljednjih mjeseci svi pričaju o njegovoj ekranizaciji u obliku mini-serije u deset nastavaka. Mediji pišu o ”kultu Sally Rooney” i o tome da je čitanje njezinih romana postalo statusnim simobolom jer su ih čitale Lena Dunham, Sarah Jessica Parker, Taylor Swift i Emily Ratajkowski. U hrvatskom prijevodu zasad možemo pronaći njezin prvi roman, Razgovore s prijateljima. Rooney nazivaju ”prvom velikom spisateljicom pripadnicom generacije milenijalaca”. Činjenica da ima godina koliko i velika većina onih koji čitaju njezine romane, čini je zanimljivom i privlačnom. Ona nas ”razumije”, ona piše o svemu onome što smo i sami prošli, ona zna kako ispisati stranice posvećene onoj mučnoj vrsti ljubavi i odnosima s kakvima se možemo poistovjetiti. Jer, čini mi se, svi s kojima sam pričala o knjizi kažu da im se svidjelo to što je tako ”realistična” (tu će se nasmijati svi oni koji su studirali komparativnu književnost, ali to je neka druga priča…).

Ukratko i sasvim pojednostavljeno, radnja prati Marianne i Connella, mladi par koji se tajno voli još od srednje škole. Kako to već obično bude, on je omiljeni lik u svakom društvu, a ona je povučena neprilagođena štreberica u ratu s cijelim svijetom. Na fakultetu se ”okrene ploča”, jer ekipi na Trinityju nije važno što si nekoć bio zvijezda srednjoškolskog sportskog kluba u gradu od 20.000 stanovnika. Sad Connell ima problema s uklapanjem u novo društvo i propitkuje svoju odluku da dođe u Dublin i studira u okruženju koje mu nije prirodno i koje ga odbija. Marianne je, s druge strane, izgradila svoje odnose ostavivši svaku vezu sa srednjom školom iza sebe. U međuvremenu, kako oni sazrijevaju, tako se i njihov odnos transformira. Koliko god pokušavali odvesti ga u nekom drugom smjeru, uvijek se u nekoj točki spoje.

Ipak, ono što me oduševilo puno, puno više od romana je divna istoimena serija, čiji će vam se likovi motati mislima još dugo nakon što odgledate posljednju epizodu. Glavne likove tumače Daisy Edgar – Jones i Paul Mescal, kojemu je uloga u seriji donijela nominaciju za ovogodišnju nagradu Emmy. Serija predstavlja značajan odmak od svega na što su nas navikli HBO i Netflix – radnja je smještena u sumorni irski gradić Sligo, a iz epizode u epizodu prelazimo uz puno teške tišine, dijaloga koji zapinju i začudnih trenutaka. Seriju prate posebna atmosfera i estetika koje su jedan od važnijih razloga zašto je vrlo brzo postala predmet obožavanja mnogih. Cijelo se vrijeme isprepliću pitanja ljubavi (mladenačke, roditeljske, prijateljske, bratske…), odrastanja, gubitka, odlazaka, smisla, pripadanja… Od nekih scena možete dobiti grč u želucu, od nekih vam se stisnu grlo i srce, od nekih vas barem na trenutak uhvati osjećaj da prava, istinska, bezuvjetna ljubav ipak postoji. Kad likovi plaču, plačete s njima (a plačete i kad nitko drugi ne plače). Nema ”sretnog kraja” u kojem se svi sa uzdahom olakšanja grle i ljube jer se sve riješilo baš onako kako je trebalo. Kraj ostaje otvoren, a svatko ga zatvara sam, razmišljajući o tome hoće li se jednom, negdje, nekad, Marianne i Connell ponovno voljeti, ovog puta zauvijek ili će im ovaj kraj donijeti neke druge, bolje i ljepše početke.