U vrijeme pandemije mnogi su prilagodili svoje poslovanje i zaposlenike ‘preselili’ u njihove domove, no daleko je to od priželjkivanog rada od kuće

Izolacija uzrokovana pandemijom koronavirusa donijela je izazove u svim životnim segmentima, no u ovom članku naglasak je na onom poslovnom, konkretnije radu od kuće. Ako ste uspješno preživjeli ili i dalje preživljavate rad u ovakvim uvjetima, čestitamo, to nije mala stvar, a u nastavku slijedi objašnjenje zašto je to ustvari pravi pothvat. S druge strane, ako se i niste najbolje snašli, nemojte to uzimati kao konačnu mjeru vaše sposobnosti za rad od kuće, jer to stvarno nije bio samo rad od kuće. Kao što niti za mnoge sutrašnji povratak u ured nije čisti plug and play već slijedi uspostava nove rutine.

Neki navodi u tekstu su opće primjenjivi, no kako je svaka industrija suočena s krizom na specifičan način, napominjem kako je ovo pisano iz kuta osobe koja radi u PR agenciji.

OVO JE BIO RAD U IZVANREDNIM UVJETIMA

U normalnim vremenima rad od kuće ima brojne prednosti. Neki od glavnih su zasigurno ušteda vremena na putovanju do posla i natrag, manje stresa, mogućnost rada u udobnijoj odjeći i jednostavno osjećaj bivanja u vlastitom prostoru. No u vrijeme pandemije blagi su to benefiti u usporedbi s općim kaosom. U ovoj situaciji mnogi su otišli na ‘prisilni’ rad od kuće. Za neke su najednom radno okruženje činila djeca, za neke roditelji, braća sestre, partneri, a neki su u izolaciji radili potpuno sami. To je nešto što većinom nisu odabrali ili nešto na što su računali. Neki su se snašli bolje, neki lošije. Pa je time gore ako je poslodavac možda kreirao osjećaj kao da je rad od kuće svojevrsna usluga zaposlenicima.

Jedna stvar je sigurna, izgubila se granica između poslovnog i privatnog.

Za one kojima je količina posla naglo porasla, pojavio se enorman pritisak. U trenutku kada svi govore da nas čekaju teška vremena, ne znate biste li se smijali ili plakali kad shvatite da nabijate prekovremene, a ujedno strepite što će biti s prihodima. Miješaju se osjećaji odgovornosti, velike frustracije, ali i zahvale što uopće imate posao. I najednom, radite po dvanaest sati dnevno, paralelno vodeći polovično normalan život u kojem ne smijete napuštati svoj dom osim u iznimnim situacijama. Tjedan je sveden na jučer, danas i sutra. I opet utjeha, bolje da nam je ovako nego da uz opću neizvjesnost imamo manje posla. Dosta dobar obrambeni mehanizam upitnog roka trajanja.

Dobar je ovo bio test i za poslodavce koji sumnjaju u svoje zaposlenike, jer ako misle da će oni po cijeli dan bingeati serije i razgovarati s prijateljima, možda je dobro pitanje zašto uopće surađuju? Ispostavlja se kako su neki od najvažnijih faktora za ovakav rad bili povjerenje i razumijevanje.

Povjerenje poslodavca da ćete odraditi svoje zadatke, da se nećete prepustiti i da može računati na vas, ali i povjerenje zaposlenika u poslodavce, da znaju što nam je činiti i da neće ovu situaciju iskoristiti za neke drastične mjere ako za njima nema realne potrebe. Važnost obostranog razumijevanja u kakvoj situaciji se nalazimo i što očekujemo jedni od drugih te koji su osobni kapaciteti svakog pojedinca.

U svakom slučaju, bilo se potrebno saživjeti s okruženjem i primiti se posla. Posla u kojem se očekuju kreativnost, organizacija i proaktivnost, sve ono što je na vrhu poljuljane hijerarhije potreba i motivacije. Kako bismo još jasnije shvatili što nam je sve bilo ‘uzdrmano’ dovoljno je prizvati psihologa Abrahama Maslowa.

Njegova “Teorija ljudske motivacije” objavljena 1943. u časopisu Psychological Review i jedan je od najupečatljivijih radova. Maslow je sistematizirao urođene ljudske potrebe, kao i neosporan niz u kojemu one moraju biti ispunjene kako bi bilo postignuto zadovoljstvo ljudskog bića.

Na prvoj su razini fiziološke potrebe organizma, primarne biološke potrebe, i vjerujem kako većina nije imala težih problema s ovom razinom. No dolazimo do druge razine, potrebe za sigurnošću, temeljne psihološke potrebe koja je u pandemiji i potresnom razdoblju žestoko uzdrmana.To je potreba za stalnošću, redom, strukturom, za predvidljivošću događaja, potreba za svim onim što je u tim trenucima bilo narušeno.

Tek kada su zadovoljene prve dvije razine, dolazi do zadovoljavanja ostalih potreba. Pandemija se pobrinula i za to da treća razina potreba, ona za pripadanjem i ljubavlju također bude teško zadovoljiva za mnoge koji su ostali sami u izolaciji ili u kaotičnom odnosu. Na četvrtoj razini čeka nas potreba za poštovanjem i samopoštovanjem. U trenutku kada su prethodne razine potreba nagrižene, jasno je zašto i tu dolazi do izazova u ostvarenju.

I na kraju dolazimo do najviše potrebe, potrebe za samoaktualizacijom. Potreba je to u kojoj leže kreativnost, spontanost, moralnost i rješavanje problema, leži sve ono što je važno za obavljanje mnogih poslova, pa tako i agencijskog.

Cilj ovog članka bio je prikazati kompleksnost rada u uvjetima pandemije, ali ne i njegovu nemogućnost. Svjesni smo kako niti u normalnim uvjetima sve potrebe nisu zadovoljene i nužno zadovoljene navedenim redom, pa ipak uspijevamo biti funkcionalni pojedinci i zaposlenici. No ovo je izvanredno stanje u kojem su sve razine i svi životni segmenti dodatno opterećeni i kao takvi mogu izraženo utjecati na ishod nečijeg rada. I zato još jednom čestitke svima koji su se izborili sa situacijom i sretno s povratkom u jednu novu realnost.