Razgovarala: Maja Lončarek

Većinu ljudi hvata jeza od same pomisli na napuštene prostore i onoga što bi u njima mogli pronaći. S druge strane, postoji grupa ljudi koje takvi prostori privlače i žele čuti njihove priče. Jedna od takvih grupa zove se Krenimo koja broji pet članova, a svoja iskustva dijele na Facebooku. Valentina Matić Pavelić je članica grupe koja nam je odlučila otkriti nešto više o kolektivu i iskustvu urbanog istraživanja.

Foto: Grupa Krenimo

Što je Grupa Krenimo?

Grupa Krenimo je grupa koju je osnovao prijatelj, a sve je započeo prije godinu dana. Upoznali smo se preko Instagrama i odmah smo kliknuli, a nakon nekoliko mjeseci me pozvao da budem dio grupe što je meni bio šok. Grupa Krenimo ide u prosocijalnom smjeru, a cilj je osvjestiti ljude o ruševnim, neiskorištenim objektima i detaljima koje se zbog užurbanog načina života zanemaruju. Isto tako nam je bitno podići svijest o ljudima kojima je potrebna pomoć.

Zašto baš ime Krenimo?

Zato što je to sinonim za kretanje. Ljudi su ukopani u mjestu i uhvaćeni u kolotečinu, a Krenimo je zato što se puno krećemo.

Što vas najviše intrigira?

Svakodnevne stvari koje ljudi zbog užurbanosti i zaokupljenosti vlastitim mislima ne primjećuju. Puno ljudi ne primjećuje detalje, te se rijetko odvaže izići iz zone komfora. Kužiš, uvijek hodaš jednom zacrtanom rutom, ali što bi se dogodilo da skreneš? Otkrio bi nešto.

Kako nalazite lokacije, pogotovo one koje nisu poznate široj javnosti?

Ponekad nam neke lokacije otkriju frendovi, a s druge strane, koliko god banalno zvučalo – samo skreneš s puta. Znači, ja sam se u toj grupi naučila otvarat’ kvake od haustora što nikad prije nisam radila toliko intenzivno kao sada. Ili gledamo po internetu.

Ima li u takvom hobiju zabranjenih stvari?

Jedno pravilo kojeg se pridržavamo je da kada uđemo u nečiju kuću ne uzimamo slike, pisma i ostalo. Osim ako se ne radi o derutnoj kući. To pravilo nije ni crno ni bijelo, već procijenimo u određenoj situaciji hoćemo li nešto uzeti ili ne. Najčešće nećemo uzeti iz poštovanja prema ljudima koji su tamo živjeli, ali kada posjećujemo napuštene tvornice i slične lokalitete često uzmem znakove. I naravno, ne uništavamo, ne pišemo grafite i ne vandaliziramo.

Koliko je bitno biti neustrašiv u ovakvoj vrsti hobija i postoji li uopće riječ strah u vašem rječniku?

Postoji nelagoda. Strah kao strah je postojao u početku jer često na neke lokacije odemo sami, a onda ti srce ode u pete i nije ti svejedno. Tog straha nema kad smo zajedno. Tu se ne radi o fizičkoj moći, već o potpori drugih ljudi koja puno znači. Zapravo, strah kao takav ne postoji, već nelagoda na energetskoj razini. Svako mjesto ima svoju energiju i vibru. Primjerice, kad sam bila u tiskari kod HŽ-a sam htjela što prije izaći jer sam osjetila lošu energiju, dok smo u jednoj obiteljskoj kući oblačili robu koja je bila u ormarima, a obitelj kao da je samo nestala.

Što je sa vašom sigurnošću?

Ja previše razmišljam o tome, dok se dečki bez razmišljanja penju po krovovima, što je meni užasno za gledati, pogotovo kad jedan Mario od dva metra kroči na neki krov na kojem, naravno, nema znaka upozorenja o urušavanju. Više brinem za njihovu sigurnost i najrađe bi nosila sklopive ljestve. Ali želja da ideš i vidiš što se nalazi još 10 centimetara dalje je jača od svega.

Koje su ljudske karakteristike, prema tebi, važne, ako ne i presudne da bi se osoba bavila ovakvom vrstom hobija?

Znatiželja. Kod nekih ljudi bi eventualno postojala egoistična želja da pokažu gdje su bili, ali nama ni to niti skupljanje lajkova nije u cilju. Želimo da ljudi vide nezapaženo.

Imaš li podršku obitelji i prijatelja?

Moja mama nije bila oduševljena, ali imam podršku cijele obitelji. No, naravno da je tu stalno prisutan strah od toga da će mi se nešto dogoditi. Ta se zabrinutost s vremenom smanjila jer shvaćaju da sam odgovorna i da neću skakati u jame, međuostalom jer se bojim visina, ali me generalno podržavaju pogotovo jer vide koliko mi to znači i koliko nas to veseli. Jednom smo čak organizirali čitaonu starih novina koje smo uzeli s tih mjesta, što je razveselilo i nasmijalo i moju mamu koja nam se pridružila.

Na koji način percipirate zapuštenu arhitekturu – zamišljate li što je to nekada bilo ili o njegovom potencijalu?

O tom pitanju stalno raspravljamo. Recimo, ja volim zamišljati što je to nekad bilo i kako je izgledalo. Primjerice, kad vidim kauč, zamišljam kako je obitelj sjedila na njemu, jela i svađala se. S druge strane, razmišljamo i o tome kako bi se taj prostor mogao bolje iskoristiti pogotovo jer ima mnogo beskućnika koji žive i spavaju u groznim uvjetima, pa tako i u prostorima koje mi posjećujemo koji su, međuostalim, gradski prostori koji bi bili adekvatni za nekoga tko nema ništa, a ne zahtjeva luksuz. Bilo bi dovoljno da ima grijanje, krevete, struju i toplu vodu.

Ako sretnete beskućnike, kako reagirate u tom trenutku?

Jednom smo Goran i ja išli fotografirati Geofiziku. Ušla sam u prostoriju u kojoj nije bilo ničega, okrenula sam se i vidjela čovjeka. Naime, čovjek je bio Bugar kojemu je trebalo 300 kuna da bi kupio kartu za Sofiju. Ni dan danas ne znamo cijelu priču o tome kako je dospio u Hrvatsku, ali smo mu odlučili pomoći. Svatko od nas je dao određenu svotu novca, ali i dalje nismo imali dosta, pa smo htjeli pokrenuti fond. No, ubrzo smo odustali od te ideje jer nam je bilo jasno da ljudi možda neće povjerovati u našu, a kamoli njegovu priču. Sve to sam ispričala jednom frendu koji nam je pomogao svojom donacijom. Na kraju smo mu kupili kartu i otpratili ga na bus.

Postoji li scena urbanih istraživača u Hrvatskoj?

Postoji, ali je mala što je dobro jer mislim da bi u protivnom to preraslo u utrku u kojoj svatko želi svoj dio kolača. U Hrvatskoj osim nas djeluju Croatia Infiltration i Abadoned Croatia. Naša grupa i Abadoned Croatia su prilično slične zbog Gorana koji je pokrenuo obje grupe, ali grupa Krenimo je tematski raznovrsnija jer obuhvaća i ljude i prosocijalne priče. Ali svakako poštujem obje grupe zato što nastoje ispričati priču, a priča koja će potencijalno dovesti do višeg cilja je bit svega.

Kakve su reakcije javnosti?

Pozitivne. Često nam se javljaju za dopuštenje u vezi sa preuzimanjem fotki, ali i s upitima o lokacijama što ne volimo jer želimo da ljudi shvate da je čar ovakvog hobija, odnosno načina života, samostalno pronaći lokaciju, a s druge strane ne znamo tko pita i s kojim ciljem želi posjetiti određeno mjesto. Ne tajimo ta mjesta na egoističan način, već ih želimo sačuvati od vandalizma, ali i potaknuti ljude da sami ulože trud i pronađu lokacije, a sve što je potrebno je skrenuti s puta.

Imate li ideje za buduće projekte?

Dario planira više snimati i raditi video uratke. Moja je ideja za nadolazeći Božić napraviti priču o kontrastima: s jedne strane prikazati obilje, a s druge strane ljude koji prose. Na taj način želimo potaknuti ljude da malo više daju onima koji nemaju, ali i da mijenjaju svoj stav o onima koji prose. Od stava je, mogu i ja sjest i prosit do toga da se zapitaju što je tu osobu navelo da prosi. Eventualno bismo napravili i foto-knjigu s kratkim pričama i izložbu.

Na koji način si profitirala članstvom u grupi?

Prijateljstvo, a osim toga širenje vidika, način razmišljanja i individualnost, a s druge strane osjećaj pripadnosti, ali ne pripadanje u kalup, već zajednički razvoj kroz nametanje stavova i manje ili više filozofske razgovore.