Probudiš se ujutro, shvatiš da je već četvrtak, da te rok stišće, a ti još ni temu nisi smislila. Imaš najbolju urednicu na svijetu koja ti je dala odriješene ruke oko tema i ne želiš ju razočarati, ali jednostavno si prazna – i onda ti jedan telefonski poziv ponudi temu na pladnju. Saznaš da ti prijateljičin kućni ljubimac proživljava posljednje dane svog predivnog psećeg života i samo želiš doći doma i zagrliti svog kućnog ljubimca jer te svako gašenje jednog psećeg života baca u veliku depru iz koje se ne znaš izvući danima.

Ovo nije tužna kolumna, ovo je kolumna o suživotu jedne predivne šestogodišnje kujice i njezine male jednogodišnje vlasnice. Ovo je oda svim onim predivnim bićima koji svakodnevno uveseljavaju, ne samo naše mališane, nego i nas. Ovo je oda svim oni predivnim ljubimcima koji su napustili prerano svoje male vlasnike. Ovo je oda svim onim malim štencima koji će uskoro ušetati u živote malih vlasnika.

Lu smo uzeli prije nešto više od 6 godina, kada je ona imala svega 2 mjeseca. Ja sam se panično bojala pasa i htjela sam se riješiti tog straha i tako je došla Lu. Malena kuglica od svega 2 kile, zapuštena, udomljena i, tada, najbolja odluka koju smo donijeli. Pet godina nakon toga, na svijet je došla Lota – malo je bilo nepromišljeno dati psu i djetetu ime s prvim početnim slovom jer često po stanu tražimo pelene od Lu ili Lotinu lajnu, ali ok – naučili smo živjeti s time. 🙂

Kada sam ostala trudna, Lu je uz mene podnosila sve mučnine, promjene raspoloženja, plakanja na Marley and me ili Hachiko po tisućiti put i sve to stojički podnosila – onda smo joj napravili najveću nepravdu u životu. U njezin mali svemir ušetala je jedna mala vrištalica i bacila Lu u jednotjednu depresiju, odbijanje hrane i najtužnijeg hoda u životu. Uplašili smo se, što ako zauvijek ostane takva, što ako smo ju nepovratno rastužili, što ako… Sada, nakon godinu dana njihovog suživota, mogu reći da su nam strahovi bili potpuno iracionalni – Lu i Lota najbolje su frendice.

Kada se vratimo u stan – prvo Lotu pozdravlja, kada je Lota na čuvanju i zaplače, Lu je tu u roku sekunde da vidi što se dešava, kada zaspe, spava pored njezinog krevetića na zajedničkom jastuku. A ipak najbolje su frendice i partnerice u žicanju hrane. Do prije par mjeseci imali smo samo jednu žicarošicu, sad imamo dvije – jedna jurca po stanu viče njam njam, a druga samo gura njušku i šapu što bliže onome tko jede. Da! Hrana ih je spojila – Lu zna da kad Lota jede da će više od pola hrane završiti na podu i zato je ona uvijek tu – potiho dođe i ode (nikad) punog želuca.

Da sam mogla poželjeti boljeg prijatelja za svoju jednogodišnju todlericu ne bi ga našla. Kada je Lota prohodala, Lu je bila tu da joj daje oslonac dok još ne bude sigurna na svojim malim nogicama. To je ljubav koja se ne da opisati – mora se doživjeti. I ako ste ikada razmišljali, dvoumili se, sumnjali hoće li se pas i beba slagati – hoće! Zauvijek će ostati najbolji prijatelji i kad svi oni ljudski zakažu uvijek su tu ovi pseći koji će vam dati ljubavi više nego što si ikada možete zamisliti.

Gledati njih dvije kako zajedno odrastaju najdivinije je što mi je nebo moglo podariti. Nema smisla da vam više išta pišem – fotke govore sve.