Kažu da su žene majstorice u multitaskingu i da odjednom mogu obavljati puno više poslova nego što su i same svjesne, a kada uz sve to dodate i majčinstvo, onda hešteg workingmom konačno ima smisla. Rodiljni dopust mi je završio prije puna dva mjeseca i dodao u mojih prekratkih 16 sati, koliko sam budna, obveze koje su se u tih nepunih 365 dana gomilale i gomilale. Imam tu sreću da radim od doma, ne neki od onih fejk poslova zaradi 500 eura preko noći, ali dovoljno da se može nazvati poslom i dovoljno da se već dva mjeseca jednostavno ne mogu sastati s vremenom. Pojednostavimo, copywriting i CM. 🙂

Balansirati između bebe i posla od doma je u najmanju ruku izazov. Izazov koji me svakog dana uči nekim novim stvarima i koji mi daje do znanja da zaista mogu raditi u isto vrijeme i više stvari nego što sam svjesna. Presvlačenje pelene, telefonski razgovor s klijentom i odgovaranje na upit nekom drugom klijentu su scenariji koje svakodnevno ispisujem barem 5-6 puta. Zaista nisam mislila da ću to moći, no puno toga moram zahvaliti i Loti koja je, iako još tako mala, vrlo strpljiva i naučila je da kad se mama javi na telefon može samo skrušeno čekati da razgovor završi kako bi se Peppa Pig ili Charlie and the numbers nastavili neumorno vrtiti na Yotubeu.

Prvi puta kada sam postala svjesna da i ja spadam u tu vrlo popularnu hešteg kategoriju je bilo baš ovaj tjedan, kada sam posao preselila na teren i angažirala cjelodnevni tata servis. Ono što me je definitivno iznenadilo i šokiralo da me je okolina dočekala s kiselim smiješkom i zaključkom da kakva sam ja to majka i gdje mi je dijete. Na moj odgovor – to dijete ima i tatu, samo su se nasmijali i okrenuli. Iako je Lotin tata 100% angažirani tata koji sudjeluje u svim segmentima njezinog života od presvlačenja do plesanja na razne, vrlo glasne, tv reklame i većina ih to zna, ali ipak moje „napuštanje“ djeteta zbog potreba posla nije prihvaćeno onako legero kako sam si to zamišljala.

S obzirom na to da će ovaj cijeli tjedan biti hard work na najjače, često se ulovim u situaciji da ne mislim na njih troje doma i onda me ulovi neka grižnja savjesti, tako da brže bolje natipkam sms kako bi saznala jesu li jeli, jesu li prošetali psa, imaju li obuvene šlapice i što rade i onda shvatim da je sve pod kontrolom i mogu se mirne duše vratiti na posao.
Tu se opet aktivirala moja kontrol frik strana i vrišti iz mene – kako će se njih dvoje doma snaći, ali onda brzinom munje mobitel zazvoni, otvorim whatsapp i vidim svoja dva razloga zbog kojih živim kako stavljaju sjenilo od lampe na glavu, glume lampu i umiru od smijeha. E tek onda shvatim koliko sam sretna i koliko ne moram brinuti jer ima tatu koji će, doduše nakratko, zamijeniti full time mamu i odraditi to jednako dobro, ako ne i bolje.

Iako znam da se super zabavljaju i da im stvarno ništa ne fali, oni fale meni i kada pošaljem poruku da jedva čekam kraj radnog dana da se onako svi ušuškamo u naš, već sada, premali krevet i zaspemo, mi na rubovima, a Lota i Lu kao kraljice u sredini, boreći se za bolje mjesto na našim glavama, dobijem odgovor – ma ajde još nekoliko dana i ti si opet glavna.

Treba li išta više napisati? #workingmom se odjavljuje