Jedino gore od filma Tajni život Waltera Mittyja bi bio Tajni život Waltera Mittyja 2, ali s obzirom na to da je film s Benom Stillerom u glavnoj ulozi remake (na koje se ovaj tekst također odnosi), jednako je grozno.

 

Naime, ne bi li bilo prekrasno kad bi Hollywood jednostavno prestao proizvoditi filmske nastavke i remakeove klasika? Tko je zao um iza katastrofalnih nastavaka poput Posljednjeg Egzorcizma III. iz 2013. Ili, pobogu, Titanica 2?

Ne odnosi se ovaj tekst na filmske nastavke koji su otpočetka bili tako zamišljeni poput Harryja Pottera ili uspješnih nastavaka poput Kill Bill 2, no moramo priznati da su zadovoljavajući nastavci stvarno iznimka.

Postoji niz stvari zbog kojih dio nas umre kada se u kinima pojave entuzijastični traileri s prenapuhanim dramatičnim najavama kao „On se vratio“, „Najslavniji tandem je opet tu“, a na ekranu se pokazuju odavno zaboravljeni Jim Carrey i Jeff Daniels.

U čemu točno leži problem i zar je toliko teško napraviti dobar filmski nastavak? Iskreno, po svemu sudeći čini se lakše jer postoji neka osnova koja je publiku već osvojila. Ne trebaju se krojiti novi likovi koji moraju „kupiti“ gledatelje, oni su već tu i jednostavno ih treba razviti.

Razviti- možda je tu problem. Kao gledatelji, želimo da likovi napreduju, ali da zadrže svoje karakteristične osobine. Ponekad se se redatelji previše udalje od lika kakav je bio. Na primjer, kada smo pogledali drugi dio Kingsmana činilo nam se kao da Harry (Colin Firth) nikada nije postojao. Cijelo se vrijeme iščekivao njegov „povratak“, ali nikada ga nismo dočekali. Ostao je tek blijeda ideja.

Osim toga, nešto s čim nastavci gotovo uvijek imaju problema su reference na prijašnje dijelove. Ako ste gledali Glup i gluplji 2, znate o čemu govorimo. Nije potrebno stalno provlačiti iste ‘fore’ kao u prvom dijelu niti nas podsjećati suptilno na ono što se dogodilo: znamo, gledali smo, zato i jesmo tu.

 

Čini se kao da redatelji jednostavno ne mogu izvući novu priču iz stare već recikliraju isječke originalnog filma uz neku, vrlo slabu, novu situaciju. Recikliraju oni i glumce: je li stvarno potrebno da se lik iz originalog filma pojavi u nastavku na pet minuta? Na ovo nas je podsjetio Taxi 5 koji smo pogledali nedavno u kojem se lik Alaina ( Edouard Montoute) pojavi u, sve skupa, 7 minuta filma.

Ponekad jednostavno prođe previše vremena od prvog filma. Fanovi zaborave, cijeli ‘hype’ jednostavno nestane. I onda najave nastavak: ali nikoga više nije pretjerano briga? Za primjer ćemo uzeti film Indiana Jones sa Shia LaBeoufom. „Indiana Jones i kraljevstvo kristalne lubanje“ izašao je 18 godina nakon prethodnog filma. Osamnaest godina. Okej, možda nije bio totalni promašaj, ali nije dobio ni najbolje kritike. Ono što je bitno je da je zaradio puno novca.

I to je to- misao dana- novac je poanta, definitivno je poanta nastavaka. Filmski nastavci stvoreni su da zarade puno i tu leži glavni problem po našem mišljenju. Ne radi se o stvarnoj želji da se ispriča priča i da likovi budu jedinstveni jer su nastavci vrlo laka formula: recikliraj, promoviraj i zaradi. Gubi se ono bitno u filmu- želja da se osvoji publiku i da postoji dijalog koji nas uvlači u vrtlog priče umjesto da se bazira na referencama i trulom plotu.

Sve ovo, po našem mišljenju, vrijedi i za remakeove. Zapravo, trebamo li uopće započinjati  raspravu o remakovima ili da samo podsjetimo na Karate Kid s… Jadenom Smithom?

S jedne je strane dobro što postoji toliko loših filmskih nastavaka i remakova jer ponekad znaju biti urnebesno zabavni i podsjetiti nas zašto smo voljeli originalan film. Ništa se od rečenog ne odnosi na inovativne nastavke zbog kojih smo zavoljeli cijelu prvotnu priču još više poput The Dark Knight ili, u svijetu animiranog filma, How To Train Your Dragon 2. Postoji puno iznimki, ali mi ćemo za sada i dalje držati palčeve da se ne pojavi nešto kao Tajni život Waltera Mittyja 2.