Andrea Pisac, antropologinja je svjetskog glasa koja se po povratku u Hrvatsku iz Velike Britanije odlučila pokrenuti blog ‘‘Zagreb honestly” koji je postao omiljeni izvor informacija o Zagrebu, kako za strane tako  i za domaće turiste. Doktorat iz antropologije stekla je na Goldsmithsu, University of London, a ovih dana posebno se nalazi u interesu  javnosti jer  je izašao njezin šesti vlog koji kroz simpatične 2 i pol minute prikazuje tipičnu šetnju poznatom ”’Tkalčom”. Zagreb Vlog objavljuje Turistička Zajednica grada Zagreba u suradnji s Andreom na svom blogu Love Zagreb gdje možete pratiti svaku novu epizodu koja izađe. 

Zanimljivo je kako su sve smjernice za  turiste koncipirane na način da otkrivaju Zagreb očima lokalaca, a Andrea (koja se voli nazivati šaptačicom Hrvatske) tako nudi 101 stvar za napraviti u Zagrebu, kartu sa svim kipovima hrvatskih preminulih pisaca, ali i mnoge druge zanimljivosti. Pročitajte što nam je Andrea otkrila u ovom intervjuu!

S obzirom na to da ste antropologinja s diplomom iz Velike Britanije, zanima me koji je bio presudni trenutak u kojem ste se odlučili vratiti u Hrvatsku i početi graditi karijeru ovdje?  U čemu je Hrvatska prevagnula u odnosu na veliku Veliku Britaniju?

Dogodio se trenutak u kojem se posložilo nekoliko kockica – onakav trenutak u kojem je potpuno jasno u kojem smjeru čovjek treba krenuti. Završio je istraživački projekt iz antropologije na kojem sam radila pri svom sveučilištu (Goldsmiths College) a u sklopu kojeg sam mnogo vremena provela ‘na terenu’ u Hrvatskoj. Želja većine ljudi u tom stadiju akademske karijere je da dobije stalni posao na fakultetu, odnosno docentsko mjesto. Većina se ni ne pita ima li koji drugi put kojim bi mogli krenuti. No, meni je u uho ušla bubica da bih željela probati nešto sasvim novo. Shvatila sam da ne bih uživala u strukturiranosti akademskog posla i hijerarhijama cjelokupne akademske zajednice. Željela sam da moj ‘dream job’ objedini sve moje talente, od kreativnog pisanja, istraživanja do prenošenja znanja. Tada sam shvatila da jednostavno moram izmisliti takav posao. Znala sam da pokretanje takvih novih projekata uvijek sa sobom nosi rizik jer nikada ne znaš hoćeš li od toga moći živjeti. A kako sam se u to vrijeme ponovo povezala s Hrvatskom, spoznala sam jednu od njezinih najvećih vrijednosti – povezanost s ljudima i podrška bližnjih. Ljudi se uvijek čude mojoj odluci jer smatraju da u odnosu na Britaniju, Hrvatska ima manje poslovnog potencijala. To nije istina. Poslovni potencijal leži u ljudima, ne u državama. Shvatila sam da je preduvijet nove poslovne avanture podrška moje obitelji i prijatelja. Onaj osjećaj kada znate da iza vas bezuvjetno stoji nekoliko ljudi koji će vas uvijek uhvatiti ako se spotaknete. To je neprocjenjivo, a upravo to ljudi često zaboravljaju.

Iz osobnog iskustva znam kako se najbolje upoznaje druga država ili grad iz pogleda lokalaca. Na takav način nema ni previše pozitivnih ni negativnih kritika što je česta pojava kod uobičajenih knjižica koje nosimo sa sobom kao ‘’turistički vodič’’. Koliko dugo ste osmišljavali svoju verziju vodiča kroz Hrvatsku gledanu očima lokalaca?

Moja perspektiva Hrvatske došla je prirodno, kao posljedica mog antropološkog obrazovanja. Naime, kulturalna antropologija koja je proistekla iz anglosaksonskog svijeta pretpostavlja da istraživač provede barem godinu dana ‘na terenu’ da bi upoznao i shvatio novu kulturu. Antropolog dolazi u novo okruženje kao outsider, ali nakon što se uključi u lokalni život, također dobiva perspektivu insidera. Dakle, kad govorimo o turističkim vodičima koji se na engleskom popularno zovu ‘like a local’, važno je shvatiti da nije svaki lokalac idealan predstavnik svog mjesta. Lokalna perspektiva je predstavljanje svoje kulture strancima, a to se može samo ako lokalac razumije i stranu kulturu. Drugim riječima, pravi ‘like a local’ vodič mora biti ples između lokalnog i globalnog, pogotovo u smislu svjetonazora. Moj pristup nije ni veličanje ni kritiziranje Hrvatske nego prezentiranje određenih kulturalnih specifičnostima za koje znam da su strancima zanimljivi. Kao, recimo ritual ispijanja kave ili ritual stalnog jamranja. Ono što mi uzimamo zdravo za gotovo, strancima se čini fascinantnim. Kad na svom blogu pišem o takvim običajima, uvijek im pristupam tako da potičem ljude na razumijevanje svega što je drugačije. Kulturne specifičnosti trebale bi biti srž svakog turizma. Jer danas sve više ljudi putuje da bi iskusili lokalnu kulturu, a ne samo da obiđu znamenite građevine. Upravo sam tu našla svoju ulogu.

Najzanimljivija mi je vaša ideja o snimanju vlogova o Zagrebu. Koja tema (koju ste u obliku vloga obradili) vam je do sada najdraža?

Ove godine snimam vlog o Zagrebu koji se službeno zove Zagreb Shortcuts. Cijeli projekt je plod suradnje s Turističkom zajednicm grada Zagreba (TZGZ), koja je zapravo inicirala samu ideju. Vlog se objavljuje na njihovom blogu Love Zagreb i tamo se odlično uklopio i udomaćio. Tim iz TZGZ je vrlo otvoren i progresivan i neizmjerno mi je drago što su mi pružili priliku da stvaram turistički proizvod koji se prije svega temelji na kulturi. Danas se mnogo priča o kulturalnom turizmu ali ne razumije svatko kako bi uspješan proizvod kulturalnog turizma trebao izgledati. To nije samo, na primjer, izlistavanje muzeja već stvaranje novih priča o našim običajima i ritualima. Najviše sam ponosna na dvije epizode: jedna o ritualu kave i druga o štruklima. Na mnogim turističkim blogovima u svijetu, vidjet ćete da se priča o kulturi kavi najčešće svede na listu popularnih kafića. Ja sam željela ispričati nešto novo – ne samo poslati ljude u kafiće, nego ih naučiti kako da piju kavu u Zagrebu. Slično sam napravila i sa štruklima. Nisam nabrajala najtipičnija zagrebačka jela, nego sam uronila ruke u brašno i naučila gledatelje kako da sami ispeku štrukle doma.

Kako vaš ‘’Walking manifesto’’ pomaže turistima u Zagrebu?

Walking Manifesto dio je mog nastojanja da strancima predstavim Zagreb kao idealan grad za šetnju. Šetnja se mnogima čini kao ‘prejednostavna’ turistička aktivnost. Ali baš u našem gradu, postoji duga tradicija španciranja pa je i to jedan proizvod kulturalnog turizma. Uz to, Zagreb je, posebno u odnosu na američke gradove, neobično initman grad koji otkriva svoju raznolikost iza svakog ugla. Gdje na svijetu postoji urbana divljina poput Tuškanca? Pouzdano znam da Londonci ulažu velike napore i novce da sačuvaju takve dragulje u svom gradu.  Osim samog Walking Manifesta, mapirala sam mnoge rute po gradu. Posebno je popularna ona koja otkriva socijalističku arhitekturu izvan samog centra. Mnogi stranci žele upoznati to naše naslijeđe. Čitatelji mi se često javljaju sa zahvalama što sam ih potaknula na ‘besciljno lunjanje’ po gradu jer su tek na taj način otkrili i doživjeli pravi duh Zagreba.

Koji vam je najveći postrek za ići dalje u poslu kojim se bavite?

Pisma čitatelja koja dobivam svaki dan u inbox, njihove zahvale i njihova dodatna pitanja. Prekrasan je osjećaj kada možete pomoći putnicima, a posebno kada je dio toga predstavljanje vlastite kulture i zemlje. Zaista volim kada mi postavljaju pitanja o Hrvatskoj. Neka od njih su neobična i zateknu me u razmišljanju pa onda krenem istraživati nešto što još ni sama ne znam. Drago mi je što imaju povjerenja u mene i što im se sviđa moj stav da je najbolje putovanje upoznavanje lokalnog načina života. Također me veseli što me mnogi inozemni mediji prepoznaju kao stručnjaka za Hrvatsku. Tako su me recimo predstavili u The Guardianu i The Business Insideru. Sve je to kruna mog posla u kojeg svakodnevno ulažem mnogo rada i požrtvovnosti zadnjih nekoliko godina.

Fotografije: Sanjin Kaštelan