Prije no što sam postala majka bila sam puna predrasuda o načinu na koji drugi ljudi odgajaju svoju djecu, o načinima na koji se s njima ophode i općenito o cijelom tom suživotu s malim bebama i djecom. Zapravo ne mogu se to čak ni nazvati predrasudama nego sam razmišljala o nekim stvarima na skroz drugačiji način jer ih nisam osjetila i doživjela osobno ja. Da se razumijemo, Lota je super dobro dijete. Ne cendravi, ne traži pažnju non stop, sad se čak zna i sama neko vrijeme igrati, a i spašava me što obožava plesati. To dijete bi cijeli dan plesalo – upalim glazbu i ajmo… Već je i razvila svoj ukus za glazbu tako da smo već naučili da je The Weeknd apsolutno zabranjen – čim čuje ili vidi neki od najpopularnijih njegovih spotova trči po daljinski da se promijeni program. Iako tek sedamnaestomjesečna beba, već jako dobro ta mala lavica zna što želi, a što ne.

Vratimo se mi temi…Kada smo prije Lote odlazili u posjet prijateljima i rodbini koji imaju djecu uvijek mi je prva stvar na pameti bila – joj, sad ćemo doći tamo i nećemo imati gdje sjesti od igračaka – iako je svako dijete imalo svoju sobu. Sada kada nam je stan prepun igračaka, iako se igra samo s dvije i kada ispadaju skoro i iz kuhinjskih ormarića, razumijem sve one razbacane igračke po svim dijelovima kuće, a i one rečenice – što da spremam kad će za tri minute opet sve razbacati. I zaista je tako. Iako Lota ima veliku kutiju samo za igračke, one su svugdje samo ne u toj kutiji.

Druga stvar koja mi nikada nije bila jasna je – zašto mame, ove obične, ne one koje oko sebe imaju sedam frizera, masera, kućnih pomoćnica i dadilja imaju stalno masnu kosu svezanu u rep. Pa čovječe, ja svoju kosu raspuštenu vidim samo kad ju perem i svaki put se čudim kolika je jer je u repu non stop. Što zbog čupanja, što zbog toga jer ti zaista smeta, što zbog toga jer ti je vruće dok pospremaš 67. put igračke u kutiju. Dakle masnokose mame – udružimo se!

Definitvno jedna od stvari koja me je svaki put ostavila iznenađenom je činjenica da je sva dječja roba uvijek i stalno prljava. Ne friško prljava, nego to đubre od brokule, cvjetače ili mrkve ne ide dolje – nikada. Ni u iskuhavanju, ni sa super skupim detergentom za mrlje ni nikako. Sada mi je jasno. Imamo tri stvari super skrivene za posebne prigode koje nisu zaflekane, a bodići i tzv. radna roba je neprepoznatljiva. Ribice, dinosauri i hiposi su se stopili s tim mrljama i stvorili jedan zanimljivi uzorak.

Također nešto što me je uvijek zaprepaštavalo je – kada dođete u goste onima koji imaju malu bebu koja plače i vi ste tamo nekih sat, dva i vidite da su i mama i tata već u drami oko plakanja i da nju ili njega samo mole da se smiri – onda vi pametni bez djece odreagirate – a što pa beba je, što će nego plakati i toga se sjetite par godina kasnije kada vaše maleno ne prestaje vrištati već deveti sat i shvatite da ta dva sata u gostima je samo dva sata, a da roditelji to prolaze svaki dan, cijeli dan i onda vam bude neugodno što ste ikada izgovorili tako glupe rečenice.

Možda najgluplja stvar koja mi je bila na pameti kada smo bili child free je pitanje zašto ti roditelji djecu vode po shopping centrima, što ih ne ostave doma – i onda kada i ti dobiješ dijete shvatiš da nemaš kud djetetom, da nemaš full time dadilju i da baka servis baš taj dan kad ti moraš u Ikeu nije dostupan. I onda se lupaš po glavi i sa svim drugim roditeljima trčiš sa svojim djetetom po toj istoj Ikei i samo joj čupaš stvari iz ruku jer bi inače doma došli s 20 plišanih pandi i 10 onih velikih plišanih olovaka koje su baš super zabavne.

I tako nakon što postaneš mama shvatiš koliko su ti razmišljanja prije bila super glupa, ali onda skužiš da nisi sama u tome i da tvoji prijatelji koji i dalje nemaju djecu nastavljaju s tvojim predrasudama i održavaju ih živima. Life is a circle.