Večer, dijete ušuškano, grijanje već upaljeno, samo moj laptop i ja – nakon gotovo dva mjeseca vraćamo se petkom Ja, mama temama. Danas tema koja me je brinula od dana kada se rodila, a najviše ovo ljeto kada sam znala da nam se sprema prilagodba za vrtić. S obzirom na to da nam posao to omogućuje, Lota je ostala doma sa mnom sve do druge godine i tek sada krenula u vrtić, tj. jaslice. U cijelom tom mom strahu bila sam zapravo dosta sebična – brinula sam se 10% kako će ona sve to prihvatiti, a 90% kako ću ja to prihvatiti. Znam da će sad većina kolutati očima i ostati u šoku jer kako nisam na prvo mjesto stavila svoje jedino dijete, e pa objasnit ću vam. Znala sam da će se ona u vrtiću vrlo brzo snaći i da će joj tih sedam, osam sati biti predivnih i nadasve ispunjenih jer najviše od svega voli druženje s djecom.

Odlučili smo da će prilagodbu odraditi tata jer sam ja bila sigurna da će me i njezin jedan tužni pogled izuti iz cipela i da će svi djelatnici vrtića na kraju imati posla s mojom prilagodbom. Kako sam i nagađala, došla je, mahnula i ostala u vrtiću kao da ide već godinu dana, dok sam ja u dnevnoj sobi, poput tužne vrbe, sklupčana na kauču plakala kao nakon prvog gledanja Titanica. Inače nisam osoba koja emocije pokazuje tako lako i neki obrambeni mehanizam mi je da se uvijek pravim puno jača nego što jesam, no tih prvih nekoliko dana mi nije bilo nimalo teško priznati da sam plakala. Da plakala sam – plakala sam jer je moja, naša, curica toliko odrasla da kreće u vrtić, jer je toliko velika da sama nosi ruksak na svojim malim leđima, da je toliko samostalna da je odgajateljice iznenadila jer nema pelenu, jer sama pere ruke, briše nos, a tek je napunila drugu godinu. Da plakala sam jer smo posljednje dvije godine nas dvije bile non stop zajedno.

Obišle smo sve krugove sniženja u Zari barem 20 puta, presvlačile se u gotovo svim zagrebačkim kafićima po centru, igrale se u gotovo svim parkovima, upoznale more djece i jednostavno provodile ono naše vrijeme. Sada je to naše vrijeme, vrijeme za neke druge figure u njezinom životu i tako to mora biti.
Danas sam sretna jer nakon više od mjesec dana, naša curica umarširava u vrtić i nas tjera van jer to je njezin mali svijet. Mali svijet u kojem se ona osjeća sigurnom i voljenom. Srce mi je puno kada zagrli svoje odgajateljice i kada u njima vidi sigurnost, a srce je ipak najpunije kada svaki dan u 15 sati pokucam na vrata te vesele sobe i čujem „MAMAAAAAA“!

Strašno je koliko su mame svaki dan na tapeti od svojih prijateljica, kolega, obitelji ma i površnih poznanika jer uvijek postoji nešto što ne radimo dobro. Ili previše dramimo ili smo preopuštene, ali taj zvuk koji čujemo na ulasku u vrtić nakon sedam, osam sati divne igre i učenja nam pokazuje da sve ono što radimo, radimo najbolje što znamo i ti naši mali pišuilinci nam vraćaju grleći nas svojim divnim malim ručicama prepunima ljubavi. I nakon tih prvih nekoliko dana kada sam shvatila da ona zaista uživa i da je vrijeme da obrišem suze i krenem konačno raditi, pa makar i na sebi, uzela sam knjigu u ruke nakon više od dvije godine i progutala ju u dva dana, aaaaa vrtić naš najdraži!