Razgovarala: Ines Vuković

Ovog tjedna društvo mi je pravila mlada, talentirana i ambiciozna plesačica Virna Hošnjak.  Osim što je vrijeme doslovno proletjelo u ugodnom razgovoru, iznenadila me činjenicom, što me nevjerojatno obradovalo, kako osoba koja definitivno ima razloga i povoda za dozu arogancije, zapravo je skromna i uporna djevojka čija je ogromna želja i cilj prenijeti svoje plesno znanje drugima, te opravdati svaku pruženu priliku.

Iako bi danas mnogima koji gledaju njezine nastupe i čitaju o njezinim uspjesima, prva pomisao bila:  “Imala je puno sreće”, iza toga se zapravo krije puno truda i otplesanih sati. Kroz razgovor prisjetila se njezinih početaka i odluka koje je donosila s određenom dozom rizika. U želji da saznam što više, razbacala sam se pitanjima…

Virna, ukratko, kako je izgledao tvoj plesni put do danas?

Od kud da krenem… Pa krenulo je s plesom i s plesom završava. Vjerojatno sam jedna od onih koja se zaljubila u nešto i to je tjerala do samog kraja. Moja ljubav bio je ples. Počeci su bili ovdje u Čakovcu, gdje sam i naučila svoje prve plesne korake i to suvremene plesove, koji su svakako bili odlična baza za kasnije stilove. Tada se javljaju godine kada su svu pažnju plijenila Britney, Aguilera, MTV i to je bio trenutak kada sam shvatila što dalje. Kako smo mala sredina, u ono vrijeme Čakovec nije imao mogućnosti napredovanja i učenja novih, modernih stilova kao što je hip hop, street dance i  jedino rješenje bilo je uputiti se za Zagreb. Naravno nije bilo sve tako lako, trebale su se donijeti neke teške odluke, kao što je izbor fakulteta uz koji ću moći odvojiti dovoljno vremena za plesanje i treniranje.  Moja druga velika ljubav je rad s ljudima, tako da sam razmišljala upisati fakultet psihologije i engleskog jezika u Zadru. Međutim jasno vam je koliko sam obožavala ples da je konačan odabir bio Zagreb. Ovdje počinje moje plesno putovanje. Istina je, trebalo je mnogo truda, odricanja i upornosti, ali volim vjerovati da su se neke stvari jednostavno poklopile. Od tada pa do danas odradila sam brojne projekte, otplesala nevjerojatno mnogo koreografija, plesala sa brojnim hrvatskim izvođačima, predstavljala Hrvatsku na Eurosongu kao plesačica grupi Feminem, te živjela devet mjeseci u Pekingu.

Danas kada se osvrnem na sve odrađeno,  ponosna sam na sebe i svoj rad, ali i zahvalna ljudima koji su bili uz mene i bili mi oslonac i podrška.

Kada sam te pitala koja vrsta plesa te osvojila, odgovor je bio jazz dance. Kakva je to vrsta plesa?

Najjednostavnije za objasniti i shvatiti je da se radi o plesu sa modernom tehnikom koja je proizašla iz klasičnog baleta. Temelj je baletna tehnika koja se nadopunjuje sa opuštenim plesnim elementima, odnosno „free styleom“. Neka bitna razlika od samog klasičnog baleta jest ta što kod jazza pozicija nogu je zatvorenija nego u baletu, i kod ovog plesa dopušta se veći stupanj stilske opuštenosti. I naravno, velika razlika je ta što se jazz dance pleše na pop ili bilo koju drugu muziku, za razliku od baleta gdje je opće poznato da se radi o klasičnoj glazbi. U kratko…

Kako nastaju tvoje koreografije? Od kud crpiš ideje, što je inspiracija?

Teško je opisati riječima kako nastaje ono što se vidi na samom kraju. Ples je za mene energija i velika doza emocija skupljenih u jedno. Zapravo. sve kreće od nekog momenta,a to znači da ples zapravo nastane spontano. Ponekad čujem neku dobru pjesmu, čije riječi me u tom trenutku inspiriraju, u većini slučajeva to je beat, ritam koji sam odlučuje što i kako, koji će se dio tijela pomaknuti. Postoji toliko stvari koje su me u određenom trenutku pogodile i stvorile ideju u glavi. Bila je čak i situacija kada sam prolazila kroz grad i u prolazu primijetila djevojku koja se isticala totalno frajerskim lookom i modnim izričajem, da sam tog trenutka samo razmišljala koje pokrete bi ona izvodila sa svojim coolerskim stavom.

Tako nastaju svi moji plesovi. Potrebni su samo trenutak, osjećaj i mašta.

Sve kreće od dobrog ritma. Kako biraš glazbu, pošto je danas stvarno veliki izbor pjesama?

Tako je, danas ima svega. Ali i dalje stojim iza toga da uvijek nešto presudi. Svaka se osoba mora izraziti i izbaciti iz sebe kako pozitivnu tako i negativnu energiju, a ja sam sve to radila kroz glazbu i ples. Bilo je perioda kada sam birala laganu glazbu, kada su emocije bile u pitanju, žestoku glazbu kada je bilo potrebno izbaciti negativu i naravno pjesme koje zrače veseljem. Posljednje dvije godine na repertoaru je samo pozitiva, što se definitivno može vidjeti i na van.

Bila si na neko duže vrijeme u Pekingu. Što bi definitivno ponijela kući, a što te i nije nešto previše impresioniralo?

Peking je definitivno predivno iskustvo. Dovoljno je reći da se moj boravak odužio od planiranoga. Ono što je tamo super jest to što možeš jesti i jesti i ne se udebljati, pošto se sve svodi na salate, rižu i ribu. Smiješna, ali i simpatična anegdota je ta što su me često tražili autogram ili fotografiju samo zato što smo drugačiji izgledom od njih! Naravno ono najvažnije bio je ples. Cijelo vrijeme koje sam provela u Pekingu bila je maksimalna posvećenost plesu. Ono što mi nikako nije odgovaralo bila je njihova doza hladnoće, općenito kao naroda. Postojala je uvijek neka distanca i premalo topline kako u ponašanju, razgovorima i načinu života. Nakon nekog vremena počela me hvatati nostalgija, želja mi je bila vratiti se, vidjeti obitelj i  prijatelje. I nakon devet mjeseci provedenih tamo vratila sam se kući.

Po povratku doma odlučila si otvoriti svoj plesni studio „Korak“. Od kud ideja?

Kada sam se vratila krenulo je preispitivanje same sebe. Što želim? Kakve su mi ambicije i što bi me najviše učinilo sretnom. U tom trenutku povratak u Zagreb i nastaviti gdje sam stala nekako mi nije odgovaralo. U jedno sam bila sigurna, a to je da i dalje želim plesati, stvarati i uživati u plesu. Tako je  ideje da jednog dana imam vlastiti studio došla do realizacije, iako moram priznati da se nisam nadala da će odaziv i zainteresiranost mladih ljudi biti toliko velika. U projekt sam krenula ambiciozno i s puno entuzijazma, što se definitivno isplatilo. Danas imamo nekoliko grupa, kako od malenih beba od tri do pet godina, sve do srednjoškolki.

Kada sam krenula, želja je bila da ne bude samo plesni studio u kojem će se odraditi trening, već stvoriti ekipu, društvo, obitelj koje će kroz ples izraziti emocije, povezati se, prihvatiti druge i definirati sebe kao osobu. Ponosna sam na svakoga od njih, i prije svega zahvalna što su mi omogućile da uživam i da zajednički stvaramo nešto predivno.

Virna, kako je danas biti plesač u Hrvatskoj? Može li se živjeti od plesa?

Zanimljivo pitanje, kojem se uvijek radujem i volim kad mi ga postave. Zašto? Da mogu izraziti mišljenje o tome kako se danas umjetnost općenito kod nas u Hrvatskoj premalo cijeni. Bilo da se radi o plesu, glazbi, glumi ili nekoj drugoj vrsti umjetnosti. Nažalost ne možeš kod nas živjeti samo od plesa. Uz sve obaveze, treninge, projekte koje ples povlači za sobom, ako želiš živjeti od plesa potrebno je odrađivati dodatne sate kao trener ili imati vlastiti studio pri čemu se ne možeš u potpunosti posvetiti samo sebi.

Za kraj, koji je ključ uspjeha i gdje je granica?

Ne postoji ključ uspjeha! Postoji ljubav, želja, volja , snaga i upornost. Ništa se preko noći ne može ostvariti, iza svega stoji mnogo znoja i odricanja. Puno je toga iza mene, ali isto tako mislim da me još puno toga čeka. A kako, gdje i zašto – pokazat će samo vrijeme.