U fotofinišu godine, dogodile su se neke situacije zbog kojih bih slobodno mogla reći da je 2019. bila baš s*anje godina.

Ali, kad bih to napisala, ignorirala bih sve ono lijepo što se događalo tijekom posljednjih tristotinjak dana. Kaže moja prijateljica: ”Pokušala sam se sjetiti nečeg velikog, nečeg zbilja važnog što je obilježilo moju godinu. Shvatila sam da je jedino pozitivno to što sam prestala pušiti, a dalje bolje da ne razmišljam jer se neću moći sjetiti više nijedne dobre stvari.”

Ja nisam željela razmišljati u tom smjeru. Zato sam se prisjetila nekih malih, ali velikih promjena/odluka/putovanja tijekom protekle godine i koje ujedinjene čine moju 2019. lijepom i posebnom.

1. Akupunktura

Donedavno,  za mene je između akupunkture i “skupog sporta” stajao znak jednakosti. Na akupunkturu su išle samo australske blogerice koje sam pratila na Instagramu. Nakon akupunkture otišle bi na sat joge, a nakon toga na acai bowl, pa doma na višesatnu meditaciju. Naravno, sad lagano pretjerujem, ali tako sam nekako zamišljala osobe koje idu na akupunkturu. Igrom slučaja, sredinom 2019. i ja sam se našla na stolu moje akupunkturistkinje. Odlazak na akupunkturu postao je mojih omiljenih sat vremena mira, sat vremena posvećivanja samo sebi. To je zaranjanje u jedan poseban svijet iz kojeg ne želite izaći i prijeko potreban reset tijela i uma.

2. Teretana

Meni je i na samu pomisao treniranja u teretani mrak na očima. Jednostavno nisam taj tip. Takav vid fizičke aktivnosti nije mi bio nimalo privlačan sve dok nisam otkrila sportski studio u kojem sam, čudim se sama sebi, zasad prilično redovna. Studio ima idealan koncept – sami biramo koji dan i  u koliko sati ćemo stići na trening. Grupe su male, ponekad sam sama s trenerom, a ponekad su tu još dvije ili tri djevojke. I ono najvažnije, svaki trening je vođen, a treneri su kineziolozi koji imaju odgovor na svako pitanje i stručno prilagođavaju težinu vježbi i modificiraju trening prema željama, potrebama i mogućnostima svakog od nas. Treneri su nepretenciozni, iznimno profesionalni  i učine da je svaki trening zanimljiv i da zaista  poželite opet doći. Zasad sam vrlo motivirana, a nadam se da će tako i ostati u 2020.

3. Elena Ferrante

Baš sam ponosna što sam tijekom 2019. godine pročitala baš sve knjige Elene Ferrante prevedene na hrvatski. Ferrante je, sad bez ikakve sumnje, moja omiljena spisateljica. Njezina “Napuljska tetralogija” je u meni izazvala nevjerojatno snažne emocije i dovela me u stanja koja nisam mogla prepričati. Tu su neobičnu snagu romana i buru emocija koje izazivaju, shvatila sam čitajući različite tekstove na internetu, osjetili još mnogi. Jedan od najboljih tekstova koji sam pročitala na temu Elene Ferrante i njezinih knjiga (dominantno, ali ne samo o “Napuljskim romanima”) je “Elena Ferrante, uvijek”, koji je Maša Grdešić napisala za portal Muf:

“Bez obzira na to koliko smo knjiga pročitali i voljeli, zapravo su rijetke one knjige koje imaju snagu utjecati na tijek naših života. Nikad neću zaboraviti, na primjer, kako sam se osjećala one noći početkom veljače 1996., dva dana prije svog 17. rođendana, kada sam dovršila Zločin i kaznu. Možda je to mogla biti i neka druga knjiga, možda bih i bez nje završila tu gdje sam danas, no volim misliti da je upravo ona zaslužna za to što sam odlučila studirati književnost. Sličan osjećaj da su stvari konačno sjele na svoje mjesto obuzeo me i nakon čitanja ovih romana. Sada mi je jasno da se više neću moći baviti književnošću bez da se bavim njima.”

Osim knjiga  Elene Ferrante, pročitala sam još puno dobrih knjiga koje je teško poredati u neki top 5. Shvatila sam da ne volim rečenicu “Preporuči mi nešto za čitanje!” samo zato što sam ja završila komparativnu književnost a osoba preko puta mene nije. Čitajte i uživajte u čemu god već uživate. U idućoj godini, svima želim da čitaju knjige koje ih raduju, koje im pune srce, pa i knjige od kojih srce nekad preskoči, knjige zbog kojih pobjegne pokoja suza i barem jednu knjigu koja mijenja život.

4. London

Trebalo mi je točno 12 godina da ponovno posjetim moj bez konkurencije omiljeni grad. London nas je nagradio suncem i proljetnim vremenom kad su sve prognoze govorile da je 99% vjerojatnost da će cijeli vikend padati kiša. U Londonu smo svjedočili prosvjedima vezanima za Brexit, za koje su najavili da će biti rušilački i da će milijun prosvjednika na ulicama okupirati grad, a ustvari je to bio jedan divan dan. U Londonu je aplikacija svakodnevno javljala da smo dostigli cilj od 10 000 koraka. Vozili smo se Temzom, probali fish&chips, gubili dah od ljepote, razmišljali da se preselimo, odmah se sjetili da to nije baš realno, razmišljali da opet dođemo (ali da ne prođe dvanaest godina), kupili poseban čaj ( koji smo zatim odmah pronašli i u Zagrebu), jeli puno teške hrane za doručak, probali pivo pomiješano sa sokom jer se to tamo tako radi i voli, obavili shopping, strepili da su nam koferi dvostruko teži nego kad smo dolazili, uživali u pogledu na London sa 70. kata, razmišljali o tome koliko smo pred tom silom mali, a stalno mislimo da smo nešto veliki i važni…

5. Kolaž

Moj najbolji prijatelj kaže da sam ja teeeški defetist. Istina je, ne poznajem nikoga tko je veća odustajačica od mene. U zadnjih nekoliko godina, nisam odustala jedino od stvari i odnosa koji su bili štetni za mene (a vjerojatno i za druge). To je prepreka (koristim prepreku zato što je danas zabranjeno naglas reći riječ problem) na kojoj ću, sasvim je izvjesno, morati još puno, dugo i predano raditi. Ali, nešto od čega ne odustajem već pune tri godine je ovaj portal. Svi koji rade na tome da Collage i dalje uspješno funkcionira i veseli čitatelje mogli su odavno dići ruke, ali tu smo, uz uspone i padove, bolje i lošije dane. Kad su nam nedavno ponovno srušili sajt, mogla sam odustati, krenuti dalje s nekom novom pričom, zatvoriti to poglavlje, prihvatiti da su stvari takve kakve jesu. Ali, još smo tu. A bit ćemo i 2020. Stay tuned. 🙂