U brzini svakodnevice koju rutinski živimo, ni ne promišljamo okolinu u kojoj obitavamo ili je promišljamo vrlo površno kroz medijsko okno koje već ima serviranu poruku koju želi širiti. U toj rutini koja nam ne dozvoljava osvrt na realnost svi prihvaćamo, sada već uobičajene,liberalne poruke koje vladaju u modernoj Europi i koje su dobile primat nad samim djelovanjem: poštenje, pomoć i jednakost.

Fotografije: Službeni Facebook

Upravo tu iluziju razbija film švedskog redatelja Rubena Östlunda The Square (Kvadrat). Dobitnik Palme d’Or ima jedan glavni cilj: u potpunosti ogoliti današnje društvo te ismijati i poniziti njegove kvazivrijednosti na sve moguće načine. U središte zbivanja Östlund stavlja glavnog kustosa Muzeja moderne umjetnosti Christiana (Claes Bang), čovjeka „ na mjestu“ uglađene osobnosti i velikog intelekta. Već samom uvodnom scenom u kojoj ga novinarka Anne (Elizabeth Moss) zamoli da objasni svoju prijašnju izjavu koja je do te mjere „ukrašena“ pretencioznim jezikom da je ni sam Christian ne zna objasniti, Östlund nam daje uvid u stvarnu krhkost Christianove osobnosti, a putem njega i cijelog društva.

 

Potpuna deterioracija njegova lika polako započinje kada mu na putu do posla ukradu mobitel i novčanik u insceniranom događaju. Uz pomoć svog pomoćnika i aplikacije za praćenje mobitela Christian uspijeva locirati svoj mobitel te odlučuje ostaviti prijeteće pismo svakoj osobi u, neelitnoj, zgradi u kojoj se mobitel nalazio. Već sam taj čin predstavlja moralni upitnik jer će pismo dobiti i osobe koje nemaju veze s pljačkom – to će izazvati daljnje probleme u kojem će se Christian morati suočiti s realnošću koju ne živi, a koju je uzburkao.

U isto vrijeme u njegovu muzeju počinju pripreme za marketinšku promociju novog projekta The Square. Radi se o instalaciji, doslovno o kvadratu urezanom u tlo, s opisom The Square is a sanctuary of trust and caring. Within it, we all share equal rights and obligations. Još jedna „moderna“ parola koja je u potpunom kontrastu s onime što je stvarnost i to Östlund odlično koristi. U

cilju promocije mladi članovi PR tima osmišljuju vrlo kontroverzni promovideo u kojem djevojčica beskućnik ulazi u kvadrat i odjednom eksplodira. Östlund ovdje u centar stavlja način na koji se mediji ne osvrću na ispravno ili neispravno već na ono što će postati hit na socijalnim mrežama odnosno „viralni“ sadržaj. Motiv beskućništva provlači se kroz cijeli film ocrtavajući ironiju; npr. Christian u velikoj gužvi u izgubi svoje dvije kćeri i zamoli beskućnika da mu pričuva hrpu skupih vrećica.

Ovo filozofsko dvoipolsatno seciranje društva nije suhoparno. Dapače, film konstantno uz sebe nosi dozu humora pa makar onog najtamnijeg. Ta simplifikacija velikih ljudskih ega, situacija i emocija uvijek završi vrlo tragi- ili cringykomično.

Međutim, onima koji ne voli sporo razvijanje radnje pogled će vrlo često lutati dvoranom. Film je ispunjen i mnoštvom simboličkih scena koje na prvi pogled ne moraju ništa nužno značiti. Na neki način film sadrži više radnji što je u isto vrijeme dinamično, ali i vrlo teško za pratiti.

The Square je stoga, po mom mišljenju, više promišljajuće i intelektualno iskustvo negoli gledateljsko iskustvo. Osobno se ni u jednom trenutku nisam osjećala uvučenom u film i radnju, ali također smatram da to nije ni cilj. Cilj je upravo natjerati nas da iz objektivnog kuta kao gledatelji nevezani uz priču prepoznamo fragilnost društva u kojem živimo i paradokse na koje ne osvrćemo pažnju.