Odlučila sam se malo maknuti s ovih baby tema i dotaknuti se tematike o kojoj se zapravo malo piše, a prolazi ju svaka žena nakon poroda, a to je odnos između nje i partnera, muža, partnerice, dečka – nebitno. Koja god da je titula u pitanju, na kraju smo svi ljudi s osjećajima i prolazimo zapravo kroz iste stvari, samo na svakome drugačiji i osobniji način.

Kada sam saznala da sam trudna, jedno od prvih pitanja koje sam postavila svom partneru, ocu mog djeteta, bilo je – želiš li ići sa mnom na porod? Iako smo mi žene ful samostalne i sve možemo same, moj povod tog pitanja nije bio da on ide tamo i drži me za ruku, nego da viče na sestre „kad će više ta epiduralna“ u trenucima kada ja ne budem mogla. Iako je odmah rekao da nema problema i da se već vidi tamo sa mnom, htjela sam s njim obaviti jedan ozbiljan razgovor kako bi bila sigurna da će on to moći i da neću na kraju ja morati njega držati za ruku. Iako je vrlo tih, samozatajan i pomalo povučen taj moj FER-ovac, svoj posao odradio je odlično! Ako postoji muška doula, preporučujem ga. Iako na kraju nije morao zazivati epiduralnu jer nije bilo vremena i Lota je odlučila brzinski bez pomoći medikamenata doći na svijet, svoju ulogu je odradio na visini. Nasmijavao me, pratio trudove, govorio što se sve u kojem trenutku dešava i zapravo bio tu i to mi je bilo najbitnije.

Ono čega me je zapravo najviše bilo strah je kako će on na mene, kao ženu, gledati nakon poroda. Hoće li moći sa mnom kao ženom i dalje ležati u krevetu i odrađivati svoje partnerske dužnosti, da se lijepo izrazim, ili ću mu postati odbojna zbog svega što je iskusio na porodu. Realno, ako je itko od vas ikada gledao porod, ali baš mjesto glavnog zbivanja ili prisustvovao istom, mora priznati da nije baš lijepo za vidjeti i da može u vas unijeti neki nemir i strah po noći kada zažmirite da vas to malo alienovsko čudo, još poznato kao vaše dijete, lovi po svijetu, a vi ne možete pobjeći. Šala mala…

Taj moj strah trajao je neko vrijeme pred porod i trajao je svo vrijeme nakon poroda dok kao žena nisam bila spremna opet biti žena, a ne samo majka. Iako sam prvo vrijeme nakon poroda hodala doslovce gola po stanu jer mi je jedina zadaća bila hraniti dijete i puno je lakše kada se ne moraš stalno skidati, bilo me je u neku ruku sram jer ništa na meni nije bilo privlačno. Onaj trbuh koji ostane dugo nakon poroda, koji je kao neki priljepak, ulovi se i ne pušta ili grudi koje su naočigled različite jer je jedna puna mlijeka, a druga prazna ili usne koje su ispucale od vrućine i umora ili u krajnjoj liniji kosa, koju moj dragi obožava, koja nije danima oprana. S obzirom na to da sam ja osoba koja se drži one – razgovorom se sve može riješiti (isprobajte tu tehniku-čudotvorna je), zaista sam namjeravala sjesti s njim i popričati o tome i suočiti se s činjenicom ako je istraumatiziran, dati mu vremena koliko mu treba i bila sam stvarno spremna na sve.

Prošlo je nekih mjesec (i malo više) dana od poroda, odradila sam prvi pregled kod ginekologa koji je najavio da se mogu vratiti svim normalnim životnim navikama i potrebama i došla sam doma s namjerom da popričamo o svemu, jer lagali se mi ili ne i vodili se onim bitno je ono iznutra, naravno da je bitno da ti je osoba koju voliš i privlačna jer bez toga nema strasti i svega onoga što dolazi nakon nje. Dakle, došla sam doma i odlučila mu iznijeti sve svoje strahove i nedoumice, a on me prvo pitao je li sve u redu, a nakon toga i što je doktor rekao – kada možemo početi raditi na drugom djetetu?! Iako sam u tom trenu samo htjela pod tuš i oprati miris pregleda sa sebe, na licu mi se pojavio najveći osmijeh jer znala sam da u meni i dalje vidi ženu, a ne samo majku i da su svi moji strahovi posljednjih nekoliko mjeseci bili iracionalni i još jednom mi je pokazao zašto ga toliko volim!

Samo sam digla obrvu i rekla, znaš za naš dogovor o samo jednom djetetu, ali bez obzira na to možemo vježbati!