Zagrebački Muzej suvremene umjetnosti osnovan je prije 63 godine u svrhu praćenja, dokumentiranja i promicanja događaja, stilova i pojava u suvremenoj umjetnosti. Isprva je bio smješten u baroknoj palači u staroj gradskoj jezgri, a prije 8 godina preseljen je u novu zgradu, izvedenu prema projektu arhitekta Igora Franića. MSU priređuje velike retrospektivne, tematske i problemske izložbe domaćih i stranih umjetnika, a razvio je široku lepezu aktivnosti na području edukacije o suvremenoj umjetnosti. Mlađim generacijama MSU je omiljeno mjesto susreta tijekom poznatog Ljeta u MSU, koje je ove godine doživjelo svoje četvrto izdanje. Također, svi filmoljupci  dobro znaju da od 2010. u dvorani Gorgona djeluje izvrsno Art-kino Metropolis.

Razgovarali smo sa Snježanom Pintarić, ravnateljicom ovog muzeja,  koja je na tom mjestu gotovo 20 impresivnih godina. Njezina dva desetljeća u jednom od najpoznatijih i najuspješnijih domaćih muzeja bila su povod za naš nedavni razgovor. Donosimo vam priču o muzeju iz njezine perspektive.

Fotografije: Ivona Zec

Možete li nam za početak reći nešto o svojim prvim danima u Muzeju suvremene umjetnosti?

To je bilo 1998. godine, muzej je tada bio smješten još na Gornjem gradu, izložbeni prostor je bio na Katarinskom trgu, a uprava gdje sam bila nalazila se u Habdelićevoj ulici, tamo su bili uredi i knjižnica. Sve je to bilo jako lijepo, starinski, Gornji grad, atmosfera. Kroz prozor moje sobe bio je pogled na pročelje katedrale, krovove iznad Dolca i na Trg, dakle baš u samom centru grada. Smještaj je bio odličan, ali zapravo je muzej imao jako puno problema jer su zbirke bile  smještene u neadekvatnim depoima. Jedan od mojih prvih poslova bio je da idem pitati kolege u drugim muzejima imaju li oni prostora da nam smjeste građu. Tako da smo kasnije tijekom rada čak iznajmljivali tri paviljona na Velesajmu da bi sve to smjestili tijekom godina i prije preseljenja. Počeci su, dakle, bili dosta teški jer sam ja došla iz područja moderne umjetnosti i bila sam savjetnica u Uredu za kulturu, ali nisam bila direktno uključena u rad na suvremenim izložbama, tako da su me mnogi dočekali na nož, ali onda smo polako počeli raditi na tome zbog čega sam ja zapravo došla, a to je da krenemo s raspisivanjem natječaja za novu zgradu i onda nakon godinu dana, 1999. godine,  bio je raspisan natječaj za novu zgradu muzeja na koji se prijavilo 85 projekata. No, na otvorenje nove zgrade morali smo pričekati još neko vrijeme…

Pretpostavljam da taj dan otvorenja nove zgrade najviše i pamtite.

Apsolutno, moram priznati da je to bilo vrlo emotivno emotivno za mene jer sam znala koliko smo godina uložili u to. Dakle, otvorili smo 2009. godine, a već sam prethodno spomenula da je natječaj bio 1999.godine . Deset godina smo samo na tome radili. Morali smo uvjeriti javnost, uvjeriti sponzore, promovirati muzej i izvan Hrvatske. Mnogo je ljudi govorilo da ima i važnijih investicija te se pitalo zašto se novci daju u taj muzej i tako dalje.

Onaj trenutak kad smo otvorili i kada sam ja vidjela onu masu ljudi, to mi je stvarno bio  fantastičan osjećaj, jedan veliki trenutak u životu. Mogu to slobodno reći bez neke lažne patetike.

Jeste li se oduvijek vidjeli kao ravnateljicu jednog od poznatih zagrebačkih muzeja ili ste možda imali neke drugačije planove u mladosti?

Odlučila sam negdje krajem četvrtog razreda u gimnaziji da ću studirati povijest umjetnosti te njemački jezik i književnost u slučaju da ne mogu raditi u muzeju. Povijest umjetnosti sam i studirala sa željom da radim u muzeju. To mi je bila glavna ideja vodilja, a njemački  jezik trebao mi je pomoći da prevodim  literaturu o umjetnosti i o muzejima. Tada mi je bila jako važna podrška mojih roditelja.

Sjećam se da su jednom došli neki kućni prijatelji mojih roditelja i rekli su: „Jao, zašto ti kćer studira povijest umjetnosti? Pa to je samo za izabrane!“ Moj tata im je odgovorio: „Pa zašto moja kći ne bi bila izabrana?“

Moj tata je bio ekonomist i on me uvijek nagovarao da idem u turizam gdje je on radio, ali imala sam podršku svojih roditelja kroz svoju karijeru. Kad sam nakon fakulteta počela raditi u Galeriji Antuna Augustinčića kao kustosica, rekla sam da želim ostati i raditi u muzejima te da  jednoga dana  želim biti muzejska savjetnica. To sam u međuvremenu i postala. Dakle, da biste bili muzejski savjetnik morate imati određen broj izložbi, napravljenih projekata iza sebe i stručnih članaka te biti kustos zbirke, tako da je moj odgovor: Da, oduvijek sam htjela raditi u muzejima i jako mi se sviđa taj svijet.

Možete li izdvojiti najdraže djelo iz stalnog postava muzeja ili neko iza kojeg se krije zanimljiva priča kako ga je muzej dobio?

Zanimljivo pitanje. Postoji jedno djelo koje se posebno ističe u našem muzeju, koje nije jedna slika ili jedna skulptura već je čak 6 000 predmeta, ali je kupljeno kao jedinstveno umjetničko dijelo. To je atelier Ivana Kožarića. Nema puno muzeja koji su otkupili cijeli takav atelier umjetnika, kao što smo mi. Osim toga, mi imamo dovoljno prostora da ga izložimo. Kada smo ga kupovali, to je bio jedan jako dug i mukotrpan proces. Umjetnik je na početku imao  dosta visoku cijenu koju nikako nismo mogli platiti niti mi niti grad, a ni Ministarstvo uopće prihvatiti kao realnu, no tijekom par godina taj je rad otkupljen za 2,5 milijuna kuna. To je bio najveći iznos koji je dan jednom umjetniku za otkup nekog rada.

Koji vam dio posla u današnje vrijeme najteže pada?

Najteže mi pada kada su ljudi defenzivni, pesimistični te samo kritiziraju.

Evo i danas smo imali jedan sastanak i onda sam primjetila kako mi baš smeta kada neki od sudionika sastanka nalaze samo loše strane nečega što je napravljeno, a ja uvijek gledam drugačije – što se iz toga može izvući bolje ili što možemo naučiti iz toga. Ta vrsta ljudi koji vas uvijek nekako vuku dolje  svojim pesimizmom i kritiziranjem, to mi je teško.

Smatrate li onda da je optimizam pridonio vašoj uspješnoj karijeri?

Pa hvala vam na tome što kažete uspješna karijera. Činjenica je da sam imala baš ogromnu sreću da radim ovaj posao koji radim. Odluke se naravno ne mogu sagledati samo s pozitivne strane, uvijek se moraju uzeti u obzir i one negativne, ali ja se ne bojim poduzeti neke korake i riskirati dok neki drugi uopće ne krenu.

Što vam je najviše pomoglo u počecima osim jake volje i želje?

Podrška obitelji. Mislim da je vrlo teško ako nemate ili neki hobi ili ja obitelj o kojoj sam se brinul, kao i oni o meni, ako nemate nešto da onda možete stvarno punim plućima raditi osam sati. Nakon tih osam sati, morate imati nekakav predah i odmor. Meni je to pomagalo da se obnovim i mentalno i fizički.

Rad Vjenceslava Richtera

Mislite li da je danas mladima koji planiraju studirati povijest umjetnosti mnogo lakše nego što je vama bilo? Slažete li se da oni danas imaju puno više mogućnosti?

Sigurno da imaju više prilika i vidim da su mladi danas puno spretniji.  Ima različitih programa razmjene, puno stipendija, radionica… Toga u moje vrijeme nije bilo. U vrijeme kada sam ja diplomirala, a to je bilo 1983. godine, radilo se ili u školi ili u muzeju ako si imao sreće. Ovo sada je sasvim drugačije i mislim da su mladi kolege i kolegice jako otvoreni i umreženi.

Možete li usporediti posao ravnateljice muzeja na početku vaše karijere i ono što on obuhvaća danas?

Danas imamo puno više posla, ali doista to mislim. Svakodnevno mi pristiže i do 100 mailova koje sama pregledavam. Tu su svakodnevno kontakti, posudbe drugih muzeja, prijedlozi za izložbe sa svih strana svijeta. Zatim, da biste financijski opstali, morate imati i europske projekte, morate i u tome biti aktivni. Više nisu dovoljni samo grad i Ministarstvo. Mislim da je danas puno kompleksnije i zahtijeva cijelog čovjeka i puno više od osam sati dnevno. Nekad se to sve moglo odraditi u osam sati, ali danas više ne. Kada sam došla u muzej 1998. godine, muzej nije imao otvorenu svoju e-mail adresu. To je bio jedan od mojih prvih zadataka, a nekoliko godina kasnije dobili smo i svoju web stranicu.

Kako vidite budućnost ovog muzeja? Koji novi projekti su u pripremi?

Ja bih jako rado da mi ovdje u Zagrebu organiziramo međunarodni bijenale suvremene umjetnosti. Potrebno je da više kolega kustosa i umjetnika dovedemo u Zagreb da oni vide naš grad i našu umjetnost, ali isto tako i da se mi prezentiramo. Mnogo se gradova okreće takvom načinu prezentacije suvremene umjetnosti i ja bih htjela da mi to u nekom narednom razdoblju ovdje realiziramo. Isto tako me veseli što planiramo 2019. godine jednu kompleksnu multimedijsku izložbu o Zagreb filmu i Zagrebačkoj školi crtanog filma. To će biti nešto drugačija izložba od onoga što smo do sada mogli vidjeti, ali vjerujem da će biti vrlo zanimljivo i za najširu publiku.

Želite li dodati još nešto za kraj?

Pozivam sve da posjete Muzej suvremene umjetnosti jer smatram da se ovdje doista može naći ponešto za svakoga. Treba pogledati stalni postav, treba vidjeti što su naši umjetnici radili od 50-ih do 90-ih godina, treba vidjeti naše izložbe. Od 10. listopada do 10. prosinca trajat će retrospektivna izložba Vjenceslava RichteraBuntovnik s vizijom. Ja sam ga poznavala i s njim surađivala, ali ima i za mene puno iznenađenja, puno stvari koje nikad nisu bile izložene.