Slaven Španović je nagrađivani hrvatski glumac koji je talent dokazao na televiziji, filmu i u kazalištu. Upravo mu je kazališna uloga gluhonijemog muškarca Billyja u predstavi Plemena u Teatru EXIT donijela najviše pohvala i nagrada među kojima je i Nagrada hrvatskog glumišta za mladog umjetnika do 28 godina. Otkrivamo kako je mlada nada hrvatskog glumišta prošla kroz životnu krizu, s kakvim se izazovima nosila i kako je na posljetku svoju ljubav odlučila potražiti u Švedskoj.

Foto: Västmanlands Teater, Markus Gården i privatna arhiva

Kako je izgledao proces odluke o selidbi u Švedsku i kada se to dogodilo?

Krajem 2015. godine, buđenje i  stvaran život stavili su me na put propitkivanja i na put potrage za srećom, ljubavi, osjećajem vrijednosti i  pronalaska pravoga sebe. Kažu neki mudri ljudi da se iz  najveće traume ili krize u životu rađaju najbolje ideje i najljepše stvari. Moja dugogodišnja djevojka Gabriela i ja, susreli smo se s takvom krizom. Neprestano sam radio, karijera se razvijala na najbolji mogući način, ali jedva smo se viđali za vrijeme osmomjesečnog snimanja jedne hrvatske televizijske serije. Svaki slobodan dan ili trenutak koristio sam, bez preuveličavanja, za spavanje i odmor. Čak je i za odlazak u trgovinu bilo potrebno planiranje.  Uz snimanje, tu su još bile i probe u kazalištima, na nekoliko projekata istovremeno, gostovanja, igranja predstava, stres i iscrpljenost. U situaciji kada čovjek ima premalo energije, sve drugo pada, ne u drugi ili treći plan, nego potpuno ispada iz svih planova.

Udaljio sam se od svih, paradoks, okružen mnoštvom ljudi, osjećao sam se usamljeno.

Gabriela je Hrvatica rođena i odrasla u Švedskoj, a u periodu kada je studirala u Zagrebu živjeli smo skupa. No u trenutku naše krize, više od godinu dana živjeli smo razdvojeno . Ona je bila u Švedskoj, a taj gubitak kontrole nad nama se prelijevao i na sve druge dijelove života i to se moralo razriješiti. Sve to natjeralo me da  zastanem, dignem glavu iz svakodnevnice i  duboko razmislim o svemu. Opet ću citirati neke mudre ljude koji kažu da se sreća i prilika mogu stvoriti i da smo za to odgovorni sami, ali ljubav – ljubav se treba pronaći i onda zadržati. Odlučili smo se jedno za drugo – odlučili smo vratiti kontrolu u svoje ruke. Odlučio sam odseliti k njoj u Švedsku i sada pišemo jednu novu povijest.

To je velika stvar. Kakvi izazovi su se pojavili vezani uz nastavak glumačke karijere? To je profesija koja je izazovna i u vlastitoj državi, a tek u stranoj…

Prvi i najveći, očiti izazov bio je jezik. Jasno je koliko je jezik presudan ili u ovom slučaju ograničavajući faktor. Zatim, novi početak od nule i izazov kako sve pokrenuti. Kako doći do ljudi koji ti mogu i žele pomoći.

Zanimljiva stvar s tim novim počecima je upravo ta što čovjek može upravo to – početi iznova.

Sve ono što bi mi mogao biti nedostatak okrenuo sam u svoju prednost. Stranac koji ne zna jezik ili čudno govori, čije je ime nevjerojatno čudno na švedskom jeziku, koji se voli puno šaliti, sve sam to bio ja. Dakle, različitost i ispadanje iz određenih okvira, sve je to ustvari bila dobra prilika za stvaranje prepoznatljivosti. Znao sam što želim, znao sam koje resurse imam, znao sam gdje želim završiti, znao sam da će biti užasno teško, ali sam povrh svega znao sam da nema šanse da ću odustati, iako je “put” sve samo ne vidljiv. I tako sam počeo.

Kakav je mentatlitet glumaca i način ophođenja javnosti i publike prema glumcima u Švedskoj?

Kada pričamo o Švedskoj većina odmah pomisli kako je hladno, mrak, nema humora, nema smijeha, oni jedu samo losos, sobove i mesne okruglice s vrhnjem i čudni su.

Naravno da je mentalitet ljudi, pa tako i glumaca, ovdje drugačiji. Drugačija su kultura, jezik, svijest i pogled na svijet. Međutim, kada je nešto nepoznato, a priori se javljaju predrasude. To nas može odvesti u krivom smjeru. Ne smije se zaboraviti da se ispod različitosti u svima nama nalazi ona ista ljudskost, toplina, smijeh, radost. Taj drugačiji mentalitet je, po mom mišljenju, možda najočitiji u smislu za humor, koji je jednostavno samo malo drugačiji. Zato, svaki put kad se šalimo u kazalištu ovdje, to je kao sudar različitih svijetova koji gotovo uvijek završi suzama, od smijeha naravno. Javnost i publika često nam udijele osobnu zahvalu za  uljepšanu večer i utjecaj na život.

Na kakvim projektima trenutno radis? Kako ti izgleda svakodnevica?

Unutar ove dvije godine, koliko sam u Švedskoj, glumio sam u tri predstave na švedskom jeziku. Zadnji projekt je još uvijek na repertoaru u kazalištu u gradu Västerås. Zove se Den stora branden (veliki požar). Scenarij je napisan prema stvarnom događaju iz 2014. godine, radi se o najvećem požaru u povijesti. U pregovorima sam za još neke predstave, ali i u dogovoru za jedan film i seriju, ali vidjet ćemo kako će se to razvijati. Svakodnevica se sastoji od učenja jezika, korištenje jezika, igranja predstava, čitanja, kontempliranja o životu  i treninga u teretani. To je nešto čemu sam ostao vjeran kroz godine i što mi je postalo terapija i sidro koje me uvijek dovede u balans. I još nešto, pokušavam nasmijavati Gabrielu. Nakon 10+ godina skupa to postaje sve zahtjevniji zadatak. (smijeh)

Tvoja Gabriela ti je velika podrška dugi niz godina. Kako je tvoja selidba na njen ”teren” utjecala na vaš odnos?

Ona je moja najveća podrška. Ja sam njezina najveća podrška. Nema granica. Skupa smo jedna kompletna osoba i prokleto dobar tim.

Kada se osvrneš na život u Hrvatskoj, što ti najviše fali? Tko ti najviše fali?

Očekivano,  prijatelji i obitelj. Kakav god odabir u životu napravimo, kojim god putem krenemo, sve ima svoju cijenu i nešto mora ”patiti”. Prava je umjetnost žonglirati sa svim i držati balans. Umjetnošću se vec bavim, a i u žongliranju sam sve bolji.

Evo jedno uobičajeno pitanje, ali ključno kako bismo zaokružili ovaj dojmljiv razgovor. Kakvi su ti planovi za budućnost?

Privatno želim obitelj, a poslovno da nastavim trenutnim putem. Imam nekoliko velikih planova, koje sam rastavio na mnogo malih, a njihovim ostvarenjima idem korak po korak, trudeći se da svaki taj korak bude najbolji mogući. Dakle, planiram i želim zivot prepun izazova. Znam što zelim i kuda otprilike idem, ali nemam pojma gdje će me to odvesti. Ako uvijek tražimo smisao i racionalnost, where’s the fun in that?