Strah! Osjećaj koji roditelji doživljavaju svaki dan od dana kada vide dvije crtice ili plusić na testu za trudnoću. Hoće li porod proći u redu, hoće li trudnoća proći u redu, hoće li se roditi zdravo i normalno dijete, a onda kada rodite strah se nastavlja. Zašto plaće, je li sve u redu, zašto neće jesti – je li sve u redu, nešto ga boli, ali što? Kako da saznamo, ne govori, ne pokazuje – što se dešava. I to se nastavlja tako sve dok smo roditelji. Taj strah uvijek nas prati jer želimo da naše dijete bude zdravo i sretno jer na kraju, to je i ono najvažnije.

Trudnoću sam iznijela super, porod je bio ekspresan i odličan, rodila se zdrava djevojčica sa svih 10 prstiju, sa dva zdrava oka, s dva zdrava uha, s predivnom dugom kosicom i najslađim malim prćastim nosićem na svijetu. Pedijatar ju je pregledao i rekao – sve je super, možete doma. Taj tren kada smo zakoračili preko kućnog praga razina straha se podigla na maksimum. Ostalo je nas dvoje s tim malim čudom i milijun upitnika iznad glave. Pročitali smo sve knjige, proučili sve članke, razgovarali sa svim novopečenim roditeljima i smatrali smo da smo koliko toliko spremni za naredne dane, tjedne i mjesece. No prvi puta kada je plakala 9 sati u komadu – postali smo svjesni da uzrok nećemo naći u knjigama i da jednostavno trebamo pratiti i osluškivati svoje dijete jer na kraju krajeva – ne postoje dva ista djeteta. Svi su oni različiti i to je ono na što se danas želim referirati.

Kako bi shvatili Lotin karakter, vrlo je bitno da prvo upoznate mene. Ja sam vrlo svojeglava, tvrdoglava i brzopleta osoba. Sada kada sam prošla tridesetu je to nešto što pokušavam držati od kontrolom, no cijeli život išla sam uvijek težim putem i točno sam znala što i kako to želim. Lota je moja mala kopija. Iako joj je tek godina i devet mjeseci, već jasno zna što želi, što izričito ne želi, tko joj se sviđa, a tko ne i najvažnija stvar, nikada, ali nikada ju nećete moći natjerati na nešto što ona baš sada ne želi. Iako je već blizu druge godine i dalje ne govori. Ima fond od nekih 20 riječi koje svakodnevno upotrebljava, ali komunikaciju rečenicama još ne vrši. I tu dolazimo do onog najvećeg straha koji je nastupio otkako se ona rodila. Milijun pitanja, upitnika nad glavama i bojazni – je li s njom sve u redu? Klinci njezine dobi već laprdaju kao veliki, a ona se drži one – još uvijek nemam nikakvih primjedbi.

Iako se nikada nisam zamarala komentarima drugih ljudi, u ovoj situaciji mi svako „aaa ona još ne priča“ razdire um i dušu. Osjećam se jadno, nesretno i nemoćno. Kako potaknuti govor kod malene osobe koja po mišljenu logopeda je toliko tvrdoglava i lijena i propričat će kad mi prestanemo to željeti. Kako da prestanem željeti da mi dijete progovori? Već dva mjeseca borim se sa raznim pitanjima, no baš ovaj tjedan kada smo predavali papire za vrtić dobila sam najbolji savjet – mama prestanite biti paranoični! Dijete vam je normalno! Ima vremena – počet će pričati kad se budete najmanje nadali. Prestanite joj vršiti presing i primijetit ćete promjene. Od tada je prošlo četiri dana, Lota je usavršila tri nove riječi i rekla svoju prvu rečenicu!

Ovaj današnji tekst posvećen je svim onim mamama koje slušaju zlobne komentare ljudi na igralištima, u igraonicama, u vrtićima i koji trpe kolutanje očima, došaptavanje… Prestanite se zamarati drugim ljudima i prestanite uspoređivati svoje dijete s ičijim djetetom. Vaše dijete je samo vaše i ima svoj karakter i totalno je drugačije od sve druge djece. Sve će usvojiti u svoje vrijeme i skroz je besmisleno da pokrenemo natjecanje čije dijete se prvo posjelo, čije je prvo prohodalo. Uz sve strahove koje doživljavamo svakodnevno, jer cijeli naš život je jedan veliki strah, opustite se i uživajte u svojoj djeci. U slučaju bilo kakve sumnje o razvitku vašeg djeteta posjetite stručnjaka, nemojte se savjetovati sa susjedom koja ima sedmero unučadi ili s frendicom koja tvrdi da sve zna. Uvijek vjerujte samo sebi, jer vaša procjena je na kraju uvijek i najbolja.