Mirela Priselac Remi jedna je od najutjecajnijih žena hrvatske glazbene scene, a njome uspješno vlada već dvadeset godina koliko je prošlo od osnivanja hip hop sastava Elemental. Ipak, i dalje nas iznova uspijeva oduševiti novim autorskim pjesmama prožetim stihovima koji fokus stavljaju na društvenu problematiku. Time Elemental koristi glazbu kao medij kojim izražava stavove o aktualnim događanjima, a zahvaljujući specifičnoj tematici, njihove pjesme postaju svevremenske. Rijetki su oni koji ustraju u svojoj viziji, kako i sama kaže, bez kompromisa i uvlačenja, a Remi i njezinom bendu to polazi za rukom već puna dva desetljeća.  U nastavku pročitajte intervju s frontmenicom Elementala, ženom čija snaga riječi, uma i stavova ne prestaje ostavljati izniman dojam na sve koji se s tom snagom susretnu.

Fotografije: Marija Bota

Kada pogledaš na svoju prošlost u glazbenim vodama, koje bi uspjehe i trenutke izdvojila kao najposebnije u karijeri?

Neke velike koncerte (nastup prije Amy Winehouse u Beogradu, prvi koncert u Sarajevu u Domu Omladine, nastup u Cvetličarni u Ljubljani, Dom sportova u Zagrebu…) jer naravno – oni se pamte, ali i tonu malih svirki koje su ispale genijalne jer su bend i publika bili na istoj frekvenciji! Također, izdvojila bih sve one trenutke napornih proba po raznim prostorijama, dok smo kovali nove pjesme i nove albume, kad smo ustrajali na svojoj viziji bez kompromisa i uvlačenja.

Ponosna sam na svoj bend jer su super ekipa koja genijalno svira. Inspiriraju me!

Vjerujem da je jedna od važnih stavki tako duge i kvalitetne karijere činjenica da medijima nisi dopustila zadiranje u privatnost. Tko je zapravo Remi kada dođe kući s nastupa, opusti se u svom domu i ostane sama sa svojim mislima?

Pa sad bi bilo kontraproduktivno da godinama šutim o svojem privatnom životu, a onda sve prospem tu u intervjuu, ha ha… Zapravo se ne razlikujem previše od scenske persone, ne glumatam da sam nešto što nisam. Možda sam na pozornici malo glasnija, zbog mikrofona, ha ha… Kad sam doma solo, obično radim na nečemu što me ispunjava (pišem, čitam, vježbam, buljim kroz prozor) i družim se s ljudima koji mi donose sunce u život.

Jesi li imala uzore koji su utjecali na oblikovanje tebe kao osobe kakva si danas?

Ako govorimo o muzičkim uzorima, onda su to mahom pjevačice jazza, soula i neosoula koje sam religiozno slušala tijekom puberteta i adolescencije. Naravno, američke reperice su mi također bile uzor kad sam počinjala. Danas je teško govoriti o muzičkim uzorima, više ne emuliram druge kao što je to bio slučaj tijekom prvih par godina kada sam počinjala repati i pjevati, nego govorimo o muzičarima koji mi otvaraju nove horizonte kad ih slušam.
Što se tiče životnih uzora, to je moja obitelj od koje sam preuzela osnovne sustave vrijednosti kroz odgoj i neke profesorice koje su mi otvorile oči i pomogle pri odabiru akademske naobrazbe.

Gdje pronalaziš inspiraciju za stvaranje tekstova?

Volim čitati, to me najviše inspirira. Čitam poeziju i prozu, strane i domaće autore… Volim slušati mnogo raznorodnih žanrova, neću odbaciti nekog izvođača samo zbog žanra. Dajem šansu svemu, ne osuđujem nego osluškujem. Pa biram što mi je najbolje i što me inspirira.

Volim pričati s ljudima, slušam njihove priče – ovo mi je ljeto svemir donio u život neke ljude od kojih sam mnogo naučila i čije životne priče su me potaknule na pisanje. Ali zapravo, bez razvijene mašte i onog nekog instinkta “što je zanimljiva tema”, teško da možeš pisati.

Što za tebe predstavlja glazba u životu?

Kroz muziku sam našla svoj identitet, odrasla, osnažila svoje “ja” i svoje instinkte, pronašla prijatelje… I plesala, puno plesala! Volim pokret, volim scenu, volim kad me groove ponese, volim tu slobodu koje mi pisanje i smišljanje muzike nudi. Volim se igrati – eto, to je valjda najveća istina. Muzika dopušta da njegujem dijete u sebi i koliko god da se osjetim odraslom, uvijek imam tu neku zonu u kojoj mogu biti što god poželim.

Osobno jedan od najdražih tekstova mi je onaj pjesme “Etikete”. Kako komentiraš položaj žena u hrvatskom, i dalje često vrlo primitivnom društvu?

Položaj žene u hrvatskom društvu je najčešće horizontalan. Ležeći. Ili eventualno uspravan, u tradicionalnim rodnim ulogama. Puno još posla imamo da bi dostigli rodnu ravnopravnost. Sloboda se može promatrati i kroz novčanik pa bih rekla da moramo poraditi na jednakom plaćanju muškaraca i žena ako obavljaju iste poslove. Da se razumijemo, za mene bi i kućanski poslovi trebali biti vrednovani kao novčani.

Jesu li tvoji čvrsti stavovi i samouvjeren karakter ikada kočili ostvarivanje odnosa s određenim ljudima u tvom životu, s naglaskom na muškarce?

Da, obično mi ne prilaze ako ne dijele neke iste životne stavove, što je odlično jer sam već u startu odbila stanovitu količinu onih koji me ne zanimaju. Obično mi prilaze muškarci koji imaju što za reći, kreativci i oni koji imaju soli u glavi. Za prvo sito – skroz dobro.

Kroz, sad već dugi niz godina, Elemental je uvijek ostao dosljedan i vjeran svom stilu. Kako komentiraš val “turbo-folk kulture” koji vlada scenom i pjevače koji padaju pod taj utjecaj u svrhu ostvarivanja zarade i “instant slave”?

Ne osuđujem to, svatko se bavi onime što bi ga trebalo najviše veseliti, zar ne? Ako te zanima instant slava, samo naprijed! Ako te pak zanima zarada, također, samo naprijed! Da ne steknete pogrešan dojam – i ja zarađujem od svoje muzike, ali je radim po svojim uvjetima. Kako ne bih voljela da netko mene zbog toga osuđuje, ne želim ni ja druge osuđivati. Scena je dovoljno velika za sve nas, ljudi će slušati ono što ih zanima kako god da okreneš.

Vidiš li na hrvatskoj glazbenoj sceni neke mlade perspektivne pjevače za koje vjeruješ da imaju potencijal postati kvalitetni glazbenici?

Apsolutno! I dosta sam ih upoznala kad sam žirirala u RTL-ovu showu “Zvijezde”. Tamo je bilo mnogo nebrušenih dijamanata koji će zasjati s vremenom. Istinski vjerujem da svi koji stvaraju s čistim srcem moraju kad-tad uspjeti! Na underground sceni ima sjajnih bendova i instrumentalista koji tek dolaze ili koji trebaju još malo više izloženosti publici. Ne sumnjam u našu scenu.

Koji bi im savjet dala? Kako prijeći preko prepreka koje ih čekaju na putu do uspjeha?

Upornost i rad. To su ključevi. I malo sreće, da budeš na pravom mjestu, s pravom pjesmom, u pravo vrijeme. Ostalo je sve rad, rad, rad i upornost. Moraju vjerovati sebi i svom instinktu. Što se tiče odluka pri potpisivanju ugovora s diskografima, obavezno se posavjetovati s odvjetnikom i ne srljati samo zato da ti netko objavi album.

 Kako izgleda proces stvaranja pjesme, s tim da prvenstveno mislim na samu priču i tekst?

Neki put kreće od jedne rečenice, lajtmotiva, nekad od strofe… Barem što se teksta tiče. Neki put napišem tekst i melodija se sama isprede iz tih riječi. Ne znam to objasniti bolje. Jednostavno – dođe ti. Nakon toga, prezentiram ideje bendu na probi, sa Shotom se uskladim oko tematika i tekstova, radimo zajedno… Onda se na probi mora dogoditi neki moment kemije, inspiracije, čega god, da svi kliknemo. Nakon toga se puno vremena utroši na uvježbavanje, mijenjanje, bacanje, poboljšavanje. Onda odeš u studio i snimiš što si uvježbao, Shot to smiksa i pošalje na master, otisneš pjesme na CD ili vinil ili ih ponudiš u digitalnom obliku i – voila! Imaš pjesmu.

Imaš li drugih “ispušnih ventila” uz pisanje, neki mali ritual ili aktivnost koja te ispunjava?

Volim jogu. To mi je sat i pol kada se koncentriram na dah, na svoje misli, gledam prema unutra i osluškujem okolinu. Vodim interni dijalog.

Postoje li neostvareni ciljevi čijoj realizaciji težiš u budućnosti?

Uh, imam previše želja. Polako! Jedno po jedno, radim na nekoliko novih putova koje si želim otvoriti. Ostvarene želje ne padaju s neba kao kiša, na njima radiš i predaješ im se.

Razgovarala: Tea Mihanović