Tokom cijelog ovog tjedna naziralo se i osjetilo u zraku da nam predstoji blagdan na koji svi roditelji baš poblesave i djeci pokušavaju ostvariti ono što su zaželjela i pokazati im koliko su u protekloj godini bila dobra. Naravno riječ je o sv. Nikoli – svetcu koji kroz roditelje već godinama djeci nosi slatkiše, šibe kao reminder da budu dobra, a u ovim novijim vremenima i ogromne poklone koji nikako ne stanu u te male slatke čizmice.

I sada ono pitanje koje si otkako sam majka ne želim postaviti je – jesam li pretjerala u kupovini? S obzirom na to da Lotu još nekoliko dana dijeli do 16. mjeseci i da realno ona još uvijek ništa oko cijele te situacije ne kuži i da sam joj mogla u čizmicu staviti i staru igračku – ona bi bila jednako zbunjena samo činjenicom – što igračka radi na prozoru u čizmici?! Pretjerujemo li u kupovini za ovakve blagdane, trebaju li našim klincima svi ti silni pokloni ili želimo kroz njih sami sebe uvjeriti da im trebaju, a zapravo kupujemo neke stvari koje mi kao klinci nismo imali? Koliko god bili stari, poklon vas uvijek razveseli, a i traganje za poklonima za najdraže jednako toliko izvlači osmijeh na lice.

Hodala sam po dućanima dan prije svetog Nikole i uvidjela da većina trči i pokušava sve stići prije zatvaranja dućana jer sve rade u zadnji tren, a i jer trgovine dan prije nude najveće popuste koji nas uvijek, htjeli mi to ili ne, namame u svoje brloge i tamo kao životinje prepiremo, bacamo, borimo se za te igračke na popustu, robu, slatkiše i sve ostalo što smo naumili staviti u čizmice. Kada pogledam sva ta užurbana i zbunjena lica većinom mama, zapitam se jesmo li zaista izgubili svu pamet svijeta i je li nas taj prokleti konzumerizam toliko očarao da mu ne možemo pobjeći i da danima samo istažujemo i tragamo što ćemo kupiti, a na kraju se djeca, govorim o manjim klincima, tome vesele punih 4 minute.

Lota je nakon otvaranja svih poklona i bacanja vrećica na pod, nakon 3,5 minute otišla po svoju kadu, dovukla ju u dnevnu sobu – da iznimno je jaka za curicu i tražila da ju tata stavi u kadu i da lete po zraku. Taj osmijeh na njezinom licu zasjenio je sve igračke, čokolade i svu robu koju je dobila. I onda shvatiš da sa svim tim igračkama i pažnjom kroz to materijalno ne možeš kupiti dijete i da mu je vrijeme provedeno s tobom neprocjenjivo. Let u kadi za nju je kao put oko svijeta za nas velike – malo si u strahu, doživiš nešto novo, osmijeh ti ne silazi s lica i jednostavno uživaš u tih nekoliko minuta dok tata ne kaže – preteška si, ne mogu više.