Kroz cijelu trudnoću, porod, ma i kasnije kada razgovarate o tome svi vas okolo ispituju kako je bilo vama, kako ste vi kao žena, majka to podnijele – jel’ boljelo, je li bilo stresno, kako ste se osjećale, što vam je prolazilo kroz glavu itd. Hrpa pitanja na koja odgovarate barem prvih mjesec dana nakon poroda dok vas ne obiđu ili ne naletite na sve poznanike, prijatelje i obitelj koji znaju da je u vaš život uplovila jedna mala buhtlica. I dok odgovarate na sva ta pitanja pokraj vas sjedi snažni muškarac, otac vašeg djeteta, tata one male buhtlice i već po osamnaesti put sluša istu priču, a da njega ništa nitko nije pitao – osim mooožda jesi se jako napio kada je rodila?!

Odlučila sam ti našim muškarcima, tatama, našim jakim stijenama posvetiti današnju kolumnu i probati vam barem riječima, njihovim naravno, opisati njihova iskustva – kako su oni to podnijeli, koliko im je bilo stresno, bi li opet sve ponovili i otkriti vam odgovor na ono najbitnije pitanje koje ste im vi kao žene, majke, kraljice barem jednom postavile – bi li oni mogli roditi? Pa krenimo…odabrala sam tri sugovornika i za potrebe ove kolumne uopće nije bitno tko su oni, čime se bave i koliko su stari. Za potrebe ove kolumne oni su tate koji su bili na porodu.

Sugovornik broj 1, nazovimo ga Silvano iz Zagreba je porod svoje princeze opisao kao neprocjenjivo iskustvo. S obzirom na to da pri samom porodu gotovo ničega više niste svjesne i baš vas briga za sve, osim da sve prođe uredu, tako je i tatama – najstresniji dio poroda bio mu je sam čin poroda. Kroz glavu su mu se motala razna pitanja – Hoće li biti sve u redu? Koliko će se majka i dijete napatiti? Koliko će trajati? U tom trenu, Silvano je za svoju dragu bio onaj koji se brinuo i naravno brige su brzo nestale kada je na svijet došlo to malo klupko sreće. Kada sam ga pitala kako se osjećao kada je prvi puta ugledao svoje dijete, nasmijao me odgovorom – „Prvo si pomisliš: Sad je gotovo. Kad jednom uđe u stan, nećemo je se moći riješiti do njene 40-te.“ Iako je započeo sa šalom, završio je vrlo emotivno i rekao da kada ju je prvi puta ugledao u istom trenu je osjetio ponos, veselje, sreću i još puno toga pomiješanog i neopisivog. Rekao je da mu je u jednom trenu pao mrak na oči i da nije osjetio još takav strah u životu kada je porod već krenuo, a doktor je jednostavno nestao – otišao je pomoći trudnici s komplikacijama. I posljednje sam ga pitala, ono neizbježno, bi li on mogao roditi – samo ću vam natipkati njegov odgovor – Naravno da ne bi. Za tako nešto trebaš biti jaka, čvrsta osoba koja može podnijeti neopisivu bol – žena. E tu sam malo zasuzila. 🙂

Sugovornik broj 2, nazovimo ga Tomo iz Zagreba jednom riječju je odlično opisao kako se tate tada osjećaju – ushićeno. Rekao je da mu je najstresniji trenutak bio onaj kada nije bio prisutan uz svoju dragu – vjerujem da su mu sekunde prolazile kao sati. Kada sam ga pitala kako se osjećao kada je prvi puta ugledao svog dečkića rekao je da uopće nije bio svoj i da ne može opisati taj osjećaj. Nekako najbrže je odgovorio na moje pitanje je li ga je u i jednom trenu bilo strah – mahnito je odgovorio da! Cijelo vrijeme te bude strah jer nikada ne znaš što se može zakomplicirati. Rekao je i da bi opet prisustvovao porodu jer koliko god da je za njega cijelo iskustvo bilo jako stresno, ljepše je za mamu da je uvijek netko s njom kao podrška. I da – najbitnije pitanje – bi li mogao roditi, nasmijao se i rekao – da, mačji kašalj uz epiduralnu. Ženo njegova, čitaš li ti ovo!? 🙂

Sugovornik broj 3, nazovimo ga Danijel iz Zagreba je bio najrječitiji jer sam ja budno kraj njega stajala i gledala što piše – u odgovore mu se nisam miješala, samo u dužinu – tako ćeš kratko odgovoriti?? Samo to ćeš odgovoriti? Nakon nekoliko prijetećih pogleda, otišao je u drugu sobu i dovršio što je započeo, a ja sam ostala bez riječi. Ovo su njegovi dojmovi, po njemu, najljepšeg dana njegovog života. Njegov dojam cijelog tog događaja je nestvaran i bez imalo dvojbe bi opet prisustvovao porodu. Kaže da mu je najstresniji dio bio kada smo bili razdvojeni – dok je trebao obaviti prijavu na šalteru i prošetati dok se ne obave inicijalni pregledi. Nakon ulaska u rađaonicu stres je nestajao, a raslo je uzbuđenje. Kada je prvi puta ugledao svoju malenu osjećao se ponosno i sretno, a da vam ja onako iskreno kažem – zasuzio je i u meni stvorio toliku lavinu emocija da je i bol prestala, ali samo ne sekundu, jer emocije ne mogu zamaskirati tu količinu boli, da se ne lažemo. 😀 Kaže da ga nimalo nije bilo strah jer su svi u bolnici bili jako stručni i na vrijeme nas updatali o napretku. I ono najbitnije – bi li on mogao roditi, rekao je naravno bez problema i muke. Rekao je, i samo se sarkastično nasmijao.

S obzirom na to da sam razgovarala s tri muškarca o vrlo emotivnoj i osjetljivoj temi dobila sam puno više nego sam se nadala. Iako izvana jako macho i super staloženi, zapravo su veliki trtatorši, ali iznimno velika podrška. Sve mame koje su uz sebe imale svoje snažnije polovice znaju koliko to znači i koliko je bilo lijepo s njima podijeliti svaku minutu boli, suza, smijeha i ostalih emocija koje se stalno izmjenjuju i stvarno ih je teško opisati – iako su to dečki vrlo dobro dočarali.