U samo nekoliko godina na jednoj od najpopularnijih društvenih mreža današnjice – Instagramu, pojavila se masa #influencerica i #blogerica koje nas svojim slikama i opisima uvode u svoj glamurozni i savršen svijet. No, ovo nije priča o jednoj #itgirl, nego o jednostavnoj djevojci iz Bosne i Hercegovine koja nas svojim slikama vraća prirodi, obitelji i istinskim vrijednostima. Iza profila @pe_gi_su skriva se ljubiteljica malih stvari i otkrivanja najljepših kutaka Bosne i Hercegovine svijetu – Matea Mihaljević.

Za početak, zašto Pegi Su, gdje ona živi i čime voli ispunjavati svoje slobodno vrijeme?

Pegi Su je nadimak još odavno. Zbog pjegica na nosu i mladenačke zaluđenosti Balaševićem i njegove pjesme SAPUTNIK. Počelo je, ostalo i skoro da me više nitko i ne zove Matea. Osim mame i tate. Iako se i njima ponekad omakne. Živim u Ljubuškom. Predivan gradić sa mediteranskom klimom, najviše sunčanih sati godišnje u Bosni i Hercegovini  i genijalnim mjestima za odmor. Hobiji su mi fotografiranje i pronalazak dobrih lokacija i kadrova koje prenosim ljudima. Želim im pokazati da ne moraju trošiti silni novac da bi vidjeli nešto što vrijedi. Nego to sve jednostavno imaju ispred nosa.

Fotografije: privatna arhiva

Kako se rodila tvoja ljubav prema fotografiji?

Ljubav prema fotografiji rodila se nekako spontano. Ispočetka sam onako s mobitelom zabilježavala dobre kadrove, pa bi ih satima listala, gledala, obrađivala. O fotografiji sam puno čitala i uvijek se divila tim ljudima koji na ostale mogu prenijeti emocije pa sam jednostavno poželjela biti dio tog svijeta. Iako nisam profesionalni fotograf i sve to još uvijek radim amaterski, baš volim kad netko pozitivno reagira i kad baš zbog mojih fotografija žele posjetiti ta mjesta na kojima sam bila.

Kako je došlo do brojke od skoro 23 tisuće followera na Instagramu? Što misliš da je tvoj skriveni adut?

Do brojke od 23 tisuće sam došla… Nemam pojma kako sam došla. 🙂 Morali bi to pitati sve te ljude koji prate ono što radim, ali mislim da je bit svega biti ono što jesi. Mislim da ja ne mogu živjeti u svijetu torbica, šminke, štikli i ostalog ako nemam pojma kako se stavlja maskara ili ako ne posjedujem niti jedan par štikli. Jednostavno sam ono što jesam. Kako na ulici i doma, tako i na Instagramu. Obična ženska koja fotografira obične, svakodnevne stvari. Pa bilo to kora oguljene naranče kod bake na stolu, vunene šlape ili jednostavno ruke prljave od trganja grožđa.

Primijetili smo da uvijek koristiš hešteg #ovojebih, koja je priča iza njega?

Hešteg #OVOJEBIH je stvoren radi približavanja Bosne i Hercegovine ljudima diljem svijeta. Pošto svaka zemlja ima neki svoj prepoznatljivi hešteg pod kojim su sve fotografije prirodnih ljepota i mjesta na koje treba otići, tako i to. Premalo se u Bosni i Hercegovini radi na turizmu i općenito promoviranju onoga što imamo. Zemlje od turizma žive, a kod nas jedva da ljudi i znaju da postoje mjesta na kojim bi nam mogla pozavidjeti jedna Austrija ili Švicarska. Taj hešteg i fotografije ljudi više promoviraju Bosnu i Hercegovinu nego turističke zajednice u kojima ljudi sjede, ne rade ništa i još su za to plaćeni. Ako griješim, voljela bi da me se ispravi. Ali sudeći po situaciji kakva je sad, ne griješim, jer se dogodi da ljudi iz drugih država nigdje na internetu ne mogu naći putokaz do nekih mjesta, pa šalju poruke meni i pitaju me kakva je situacija. Zato se nadam da će ljudi kojih se pita malo otvoriti oči i poraditi na tome.

Budući da često tražiš neotkrivene ljepote Bosne i Hercegovine, koja mjesta su ti najdraža?

Najdraža mjesta… Pa sva. Nema mjesta na koje se ne poželim vratiti. U Ljubuškom su to slapovi Kravica, slapovi koji su visoki 28, a široki 120 metara. Slapovi Koćuše koji također ostavljaju bez daha. Kula Herceg Stjepana sa koje je pogled fenomenalan. Ekipa iz Paraglajding kluba – Ljubuški su sad gore sredili prilaz i svoj start. Tako da ako ikad dođete, možete letjeti ili gledati njih kako lete uz pogled na cijeli grad i zalazak sunca. Bolje od toga, teško da može biti. Trebinje je također  fantastičan grad, Jajce, vodopad u centru grada i tvrđava. Plivsko jezero. Travnik. Kukavičko jezero na Kupresu. Slapovi Žukovica u Posušju.  Biokovo. Ali i sva moguća sela. Pa ja mogu naći nešto prekrasno i u Mokronogama kraj Duvna, Grabovu Vrilu kraj Ljubuškog ili Zloselima na Kupresu. Tako da, stvarno bi mogla nabrajati do sutra.

Što misliš o sve većem odlaženju mladih izvan države i velikim promjenama današnjice?

Uh, to su već pitanja za zamisliti se. Što se tiče odlaska mladih mislim da svatko ima svoje razloge i svoj izbor. Ne bi voljela da ljudi odlaze, ali ako netko ne može prehraniti obitelj sa nekom minimalnom plaćom, šta drugo da radi? Svi ljudi bi da mogu ostali doma, jer gdje je ljepše nego kući, ali ako nemaju uvjete za život… Teško. Ja nisam za odlaske i vjerovatno bi otišla tek kad bi bila, što se kaže, kruha gladna. Ali voljela bi nekako doprinjeti tome da se situacija promjeni prije nego odlučim da dignem sidro. Odlazak bi mi baš bila najzadnja stvar. Dosta ljudi ode, a da nije pokušalo ništa napraviti ili promjeniti. Jednostavno se pomire sa sudbinom… Vjerovatno se ljudima i više i ne da boriti sa vjetrenjačama. Ali ako svi odu, tko će nam ostati? Zato mislim da bi trebali svi pomalo uzeti stvari u svoje ruke, ne glasati za iste ljude na izborima, pokušati napraviti neke promjene i jednostavno PROBATI. Izgubiti svakako ništa ne možemo.

Ljepote koje nam prikazuješ na svojim slikama su često mala, slabo naseljena mjesta koja polagano izumiru zbog sve većeg iseljavanja u veće gradove. Što misliš o toj temi?

Mislim da se ljudi sve više sele u velike gradove zato što su u takvim malim mjestima i manje mogućnosti za rad. Uvijek dajem za primjer Ljubuški, koji je bio grad sa masu poduzeća koja su nešto proizvodila. Od Vinarije, Duhanjske stanice, Ljubuške Tkaonice… A sad, poslije rata, imamo jedno ili dva takva. Znači otvaraju se shopping centri, zatvaraju proizvodnje. Teško da takvo nešto može zadržati ljude. Ljudi nemaju novaca za osnovne stvari, a otvaraju se dućani. Ja osobno ne volim velike gradove, mrzim gužve i čekanja, tako da teško da bi se mogla naviknuti na nešto što nije ETO ME ZA PET MINUTA. Ne mogu ni zamisliti kako je to voziti se sat ili dva do posla, čekati pola sata u redu u pošti ili za kupiti kruh. Manji gradovi pružaju mir, blizinu prirode i mnoge druge mogućnosti koje nikad ne bi mogli naći u onim velikim.

I za kraj, što Pegi Su baš onako jako, jako voli?

Onako baš jako, jako volim svoju obitelj. Bez njih ne bi mogla ništa i svakim danom sam sve više zahvalna što ih imam. Volim što me uveseljavaju sitnice i što mi za sreću nije potrebno mnogo. Volim što sam Ero i eto. To je ukratko to.