Rujan 2016.

Soba mi je u kaosu. Kako spakirati tri sezone i cijeli život u dva kofera i pritom paziti da nemaju više od 23 kilograma?

Još bolje pitanje: Kako objasniti ljudima da mi uistinu trebaju i jedne i druge i treće crne gležnjače i svaka od tri ogromne torbe koje se razlikuju po nijansama smeđe boje za moj boravak u prijestolnici mode i da stvarno nisam luda?

Odgovor – nikako.

Ali i za to postoji rješenje – ponesi pola, a u Parizu malo obnovi garderobu, zaslužila si, 5.0 studentica , stipendija ne postoji bez razloga.

I tako, malo po malo, svakog četvrtka, ormar se puni. Mislim, predavanja su do 11 ujutro a Gallerie Lafayette je, eto, baš usput, na istoj liniji metroa, dvije stanice od mog stana.

I tako, nakon četiri mjeseca, koja su proletjela kao da su četiri dana, dođe trenutak kad cijeli taj ormar moraš opet spakirati i vratiti u Zagreb, u onu istu sobu s niskim stropom i nimalo francuskim balkonom.

Fotografije: Laura Grlić

Majka je tu, u Parizu, da mi pomogne sa stvarima (i usput baci pogled na onu novu Chanelicu. Baš je onakva kakvu traži već godinama, a i Božić je tu, treba se počastiti).

Dolazim na Charles de Gaulle s velikom knedlom u grlu, ne želim natrag u mali grad gdje ću u jednoj ulici vidjeti minimalno pet poznatih lica s kojima ću izmijeniti neki umjetni osmijeh i reći kako se stvarno moramo vidjeti na kavi što prije. Ne želim natrag na fakultet gdje nijedan profesor ne zna moje ime. Ne želim planirati izlazak tri tjedna unaprijed jer se inače neće dogoditi i ne želim provesti pola subote kružeći centrom u potrazi za parkingom.

Ali eto, moram. I jedino o čemu u tom trenutku razmišljam je kako ću se vratiti u Pariz, ili na diplomski studij ili na praksu i kako ću onda ostati tamo i u Zagreb dolaziti tek jednom, dva puta godišnje.

Fast forward – Listopad 2017.

Opet sam u Parizu. Ovaj put ne u besplatnom stanu od 70 metara kvadratnih, već u puno manjem stanu u kojem su par mjeseci ranije bili problemi s odvodom pa eto, miris vlage ne odlazi, a imati širom otvorene prozore je teško, s obzirom na to da onda bilo tko u prolazu stepeništem ima front-row pogled u tvoju privatnost, a i nekih desetak kineskih restorana je u okrugu od 10 metara pa miomirisi kineskog fast fooda i raznih juhica koje spremaju baš lijepo ostaju u mojim haljinama.

Ah, da, osim toga, ono što od divnog Pariza uspijem vidjeti je podzemni svijet – metro u kojem dnevno provedem nekih 120 minuta i predgrađe u kojem radim deset do jedanaest sati dnevno.

Vikendom, hajde, mogu prošetati gradom, ali tek kad se probudim oko podneva jer u petak legnem u 22 sata i ne dižem se dok nisam potpuno oporavljena. Onda detaljno očistim, odnosno dezinficiram svoj stančić, obavim nekoliko Skype poziva i prođem sve što sam u tom tjednu na poslu napravila. To je naravno u subotu kad dva, tri sata uspijem uživati u Parizu. Nedjelja je pak drugi par rukava. Vjerojatno sam došla doma oko 6, 7 ujutro jer, k vragu, treba malo i živjeti, tek mi je 22. Oko 16 sati onda možda dođem k sebi i odlučim se upustiti u avanturu izlaska iz stana u veliku parišku gužvu.

Znam da zvučim predramatično i pomalo razmaženo, ali kad se vratiš doma nakon dugog dana i nemaš ga kome prepričati, a najbolja prijateljica nije tu za kavu od dva sata i jadanje, pisanje postane kao ispušni ventil, a teme postanu neiscrpne.

Ovo je samo uvod jer od života u okruženju nestvarno bogatih Parižana, ludih izlazaka i zanimljivih ljudi do rada u jednom od najvećih francuskih start upa od jutra do mraka, i svakodnevnog objašnjavanja kako su hrvatsko i francusko tržište kao dvije različite planete, imam puno toga na pameti, a pisanjem si olakšavam dušu. Slično kao dnevnik, ali onaj koji je dostupan malo širem krugu ljudi. Osim toga, upravo sam pogledala epizodu serije Seks i grad,  tako da Carrie made me do it!