Pitam se, pitam odakle mi je pao na pamet ovaj naslov za kolumnu. Sigurno nema veze s onom jednom pjesmom koja mi svako malo naleti na mobitelu i probudi Balkan u meni.

Šalu na stranu, ovaj grad zaista ima ono nešto zbog čega i obična šetnja do pekare ujutro može biti romantična – unatoč pokojem pijancu na ulici kojeg ravnoteža zanese baš u tebe i tome što u svakom trenutku moraš paziti gdje hodaš da u nešto ne ugaziš. Ove godine, dok vikendima šetam okolo ili se gužvam u metrou, teško je neprimijetiti prezaljubljene parove na svakom uglu. Gledaju se u oči, grle, ljube i uopće ne obraćaju pažnju na to da stoje na vratima metroa i da ostatak svijeta, koji nije u sedmom nebu, iz istoga želi ući ili izaći. Takvo nešto u Zagrebu iskreno baš i nisam vidjela jer u tramvaju, umjesto zaljubljenih, vladaju zabrinuti pogledi koji traže kontrolu. Stoga je moj, doduše veoma subjektivan zaključak, taj da je za to zaslužan ovaj grad i svi oni filmovi, knjige i pjesme u kojima se toliko naglašava njegova romantika.

To vam mogu reći iz prve ruke. Prošle godine, kada sam imala vremena za život, upoznavanje novih ljudi i druženje, upoznala sam jednog dvadesetpetogodišnjeg Parižanina. Dakle, on nije bio niti nešto pretjerano simpatičan ili pametan, a definitivno nije bio niti fizički atraktivan. Karakterno mi je bio poprilično odbojan i od zaljubljenosti s moje strane nije postojalo ni “z”, ali svejedno je svaki naš izlazak nasamo bio nekako romantičan. Kako i zašto?

Nakon moje detaljne analize shvatila sam da su razlozi bili ti što je on dvadeset i pet godina proveo u Parizu pa mi je mogao pokazati mjesta koja kao turist ili samo stranac u Parizu, nikad ne bih vidjela i to što je naša komunikacija bila samo i isključivo na francuskom.

To je izgledalo tako da bih ja uglavnom šutjela ili vrlo kratko odgovarala na pitanja jer, nije da ne znam francuski, ali nije ni da ću ući u velike diskusije i duboke razgovore jer se toliko dobro ne znam izražavati. Mislim, da je sa mnom razgovarao na onom divnom engleskom s francuskim naglaskom (franglais) onda mi se stvarno ništa na njemu ne bi svidjelo i drugog “dejta” ne bi bilo.

Tako da sam ja učila slušajući i uživala istražujući ovaj čaroban grad i sve što, osim Eiffelovog tornja, ima za ponuditi, a da pritom nisam bila sama.

Zamislite kako je tek onda kad si u njemu s nekim do koga ti je stvarno stalo? Prošla sam i to i moram priznati da je osjećaj dosta dobar.

Taj gospodin Francuzić mi je nekoliko mjeseci kasnije rekao da sam najzanimljivija osoba koju je ikad upoznao. Mislim da je htio reći najčudnija jer svi koji me poznaju, znaju da sam dosta povučena, a zamislite kako je to tek onda kad trebam pričati na trećem jeziku iz kojeg znam svih devet prošlih vremena, ali malo manje onoga što je za normalan razgovor stvarno i potrebno.

Ali zaista, mislim da bi se i šetnja s Donaldom Trumpom uz Seinu s baguetteom i vinom pod rukom mogla nazvati romantičnom. Njegova rijetka narančasta kosica bi vijorila na pariškom vjetru, a lice bi mu se zbog istog tog vjetra još malo više namrštilo. Ok, loš primjer, možda je Trump jedina osoba kojoj ni Pariz ne može pomoći u tome da bude mrvicu podnošljiviji, ali mislim da shvaćate poantu.

Tako je to u Parizu – l’amour posvuda, dragi moji.