Pariz je u ovo blagdansko doba još ljepši i romantičniji nego inače. Ni suluda hladnoća i vjetar nalik uraganu, ne mogu upropastiti doživljaj osvijetljenog, veselog grada.
Poznate robne kuće Galerie Laffayete i Printemps, već sredinom studenog uređuju svoje blagdanske izloge kojima je kasnije teško pristupiti kolike se gužve pred njima stvaraju – s razlogom. 

Fotografije: Laura Grlić


Avenue Montaigne bliješti 24 sata dnevno, a kad se u to u pozadini ukomponira i osvijetljeni Eiffelov toranj u večernjim satima, čarolija počinje. Sad bi možda čak i Trump imao neke šanse za romantičnu šetnju uz Seinu.  
Na poslu se, pak, danima pomno planirala božićna večera i “Secret Santa“, a kapice i lampice su bile posvuda. Osim kapica i lampica nakon večere, ostao je i “ugodan” miris sira koji, čini mi se, zauvijek ostaje u ovom uredu i našoj odjeći.
U gradu je ludnica još veća nego inače, a sve to skupa u meni budi neko veselje.
Da me netko od meni bliskih ljudi vidio u zadnjih tjedana, ne bi mogao vjerovati da sam to ja, inače uvijek s istim izrazom lica bez puno emocija. Mislim da ovako dobre volje nisam bila od zadnjeg ispita u Lipnju.


Sva sam nekako hiperaktivna i razdragana, nije mi teško ustati se prerano, ostati dulje na poslu, pakirati se pa čak niti raditi 155 poslova plus onaj koji mi je u stvarnom opisu posla i ugovoru.

Zašto?

Zato što upravo gasim sve moguće obavijesti na poslovnom mailu i sutra u 17 sati napokon slijećem u Zagreb. Nema više – “Laura, could you please…(do my job)?” i nema više, barem na neko vrijeme, deset alarma svako jutro i guranja u metrou. 
Zadnja tri mjeseca, kolega iz Zagreba i ja smo, nakon 10 sati u uredu, pognutih glava zajedno kretali prema metrou i teško je reći tko bi kome više uništio raspoloženje nostalgijom. Uglavnom smo vodili razgovore o tome kako jedva čekamo doći doma za Božić i kako već imamo u detalje isplanirane dane koje ćemo provesti tamo.
E pa sad je taj dan napokon tu!


Prvo, previše kuhanog vina, kobasica i fritula na adventu, a zatim – odlazak u popularan klub u podrumu nedaleko od jedne od najpoznatijih zagrebačkih znamenitosti i mjesta kulturnih događanja (tko zna, zna). Pomno isplanirano od sredine listopada jer – u organizaciji je ključ.
Cilj mi je do 20 sati biti stacionirana pod nekom grijalicom, s najdražim ljudima oko sebe i vrućim kuhanim vinom u rukama. Iskreno se nadam da neće biti kao prošle godine kad je nakon mjesec dana advent već svima dosadio i u Zagrebu su temperature bile na nekoj moskovskoj razini i nisam mogla doživjeti dugo iščekivano Fuliranje.
Koja razlika u raspoloženju prošle godine i ove.
Sjela sam u avion s knedlom u grlu i suzama u očima, dok ove godine ne mogu sakriti smiješak s lica.


Nije samo do razlike između studiranja i rada, razlika je i u prioritetima koji su se u roku par mjeseci u potpunosti promijenili. Tko zna, možda za godinu dana budem u Ekvadoru i lutam okolo s ruksakom i vrećom za spavanje.
Šalim se, ovo piše moja hiperaktivnost, a ne ja.  Poanta je u tome da sam napokon shvatila da s 22 godine ne moram imati plan i program za sljedećih 10 godina jer će se stvari ionako odigrati drugačije.
S tom, vrlo pametnom i skroz originalnom životno važnom izrekom, zatvaram torbu i vraćam se doma, a vama želim sretne blagdane s puno sarme i purice s mlincima!

Bises!