Koliko ga volim, toliko ga i mrzim.
Odličan je, povezuje cijeli grad, a zapravo i je jedan poseban podzemni grad. Ako se uspijete izgubiti problem je u vama, ne u njemu.
Ali činjenica je da se cijeli Pariz njime kreće u slično vrijeme, u 8 ujutro ili oko 19 sati, a kad se dnevno dva sata voziš u metrou to i nije baš idealno.
Vani je oko nula stupnjeva, ali čini se da je -20, normalno, ja se pretvorim u mini astronauta sa sto slojeva na sebi plus kapa, šal i rukavice, a metro mi je dvije minute od stana, a na izlazu pet minuta od ureda, točnije, broda.

U prvom vlaku se, hajde, još mogu pomaknuti i normalno disati, a onda presjedam na jednoj od najvećih stanica gdje se apsolutno svaka osoba koja izleti iz vlaka pretvara u Usaina Bolta i šprinta na sljedeći tako da pri tome ruši sve pred sobom.

Ok, malo dramatično, ponekad pogura ljude koji se nađu na putu. Ja pokušavam držati tempo, čisto eto, da se uklopim u taj užurbani život, i onda odjednom -20 postane +40 s mojih sto slojeva odjeće.

Na ulazu u drugi vlak u kojem u doba kad se ja njime vozim vjerojatno bude 50% stanovnika Pariza, Boltovi postaju Mayweatheri – mali, agresivni i bahati te uopće nije problem slomiti svoja ili tuđa rebra samo da se svi natisnu u vagon. Onda se unutra ljudske sardinice ljuljaju onako kako se vlak kreće. Kad napokon dođem do trećeg vlaka, mogu u miru slušati svog jutarnjeg Olivera, ili sad u blagdansko vrijeme Michaela Bubléa da ipak na posao dođem relativno dobrog raspoloženja.

Tako to uglavnom izgleda, jer zašto imati mirno jutro kad možeš pola energije potrošiti u samo 50 minuta.

Nažalost nije uvijek tako. Barem jednom tjedno u jednom od vlakova čujem obavijest: «Oprostite, neko vrijeme ćemo se zadržati na ovoj stanici radi dojave o sumnjivom paketu u vlaku». Suuuuper. Prvi put kad sam to čula se u meni javila neka panika, ali nakon toliko puta jedino što se u meni i ostalim putnicima javlja je bijes jer ćemo opet zakasniti na posao.
A onda kad ti jednom na stanici usred ničega kažu da mole da izađemo i da će vlak krenuti dalje za dva sata, a dok izlaziš iz vlaka u isti taj uleti 10 vojnika – onda poželim jednostavno spakirati sve svoje stvari i odletjeti natrag u Zagreb jer bi sve to skupa trajalo kraće nego put do posla nakon takve scene.

Osim toga, ne tako rijedak prizor je da su vrata jednog vagona blokirana zato što je netko, tko si je malo previše popio, odlučio zaspati na ulazu, a kad otvoriš vrata prvo pomisliš da se radi o lešu.

Nisam još odlučila uživam li više u pariškim scenama ili starijim osobama u zagrebačkom tramvaju koje imaju nešto za prigovoriti čim imaš manje od 30 godina, pa makar samo stajao i šutio – i dalje si «Balavac jedan bezobrazni».