Htjela sam psa, dobila sam zlatnu ribicu.

Nakon desetak dana, pronašla sam ribicu okrenutu na leđa.

To je bilo prije otprilike dvadeset godina. Dva desetljeća kasnije, bili smo spremni za novog kućnog ljubimca.

Prošlog smo ljeta sjeli u auto i otišli u Kutinu. Tamo nas je čekala kilu i sto grama teška mjerna jedinica za ljubav. Tu minijaturu smo nazvali Moxie, što u prijevodu otprilike znači “neustrašivi.” Malo je reći da smo pogriješili.

U međuvremenu su ga moji prijatelji nazvali Mićko, Mox, Mile, Tigar, Šećerko i, s obzirom da će iduća tri mjeseca provesti na moru – Šime.

Moxie star godinu dana

Kako naučiti psa da piški vani? 

Nemam pojma. Naučio je sam.

Prvu noć je ostavio nekoliko paketića ispod i pored mog kreveta. Saznala sam da je rečenica s kojom nas je ispratio njegov uzgajivač – “Naučen je na pelenu, nemate brige”– čista laž. U pelenu je gledao kao u nešto u što se prvi put gleda, zbunjeno i sa zanimanjem. Nije znao čemu služi, a vjerojatno ne zna ni danas. Ne planiram pisati o tome kako je naučio da mjesto ispod mog kreveta nije mjesto na kojem se ostavljaju paketići. Svaki će pas, ako se redovno izvodi u šetnju, bez puno drame i filozofije, naučiti istu stvar.

Moxiejevo prvo ljetovanje

Ustvari, u ovom tekstu neću s vama podijeliti nijednu caku, foru ili metodu važnu za odgoj pasa jer nijedna pročitana caka, fora ili metoda nije djelovala na mog psa. A možda bi djelovala na vašeg. Ne znam.

Iz knjiga o psima sam naučila koliki je mome psu životni vijek, kada je spreman za parenje, kada za kastraciju i koja mu je prosječna težina. Isto sam pročitala i za desetke drugih pasmina koje nemam.

Beba Moxie

Iz blogova o psima naučila sam da štenci moraju piškiti odmah nakon igre. Trčali smo van minutu nakon igre, ali iz Moxieja nije izašla niti jedna jedina kap. Vratili bismo se kući, on bi se nasred dnevnog boravka (našeg ili tuđeg, svejedno) popiškio u količini nevjerojatnoj za tako malenog psa.

Na portalima o kućnim ljubimcima saznala sam kako se pravilno postupa u tim situacijama. Nabavili smo i kapi za učenje štenaca na pelenu i probali ostale metode koje smo usput čuli. Moxieja ništa od toga nije zanimalo. Svejedno je vrlo brzo shvatio da se broj 1 i broj 2 obavljaju vani. Ako u kući/stanu imate štene koje posvuda piški, iako vam susjed govori da je vaš pas neposlušan jer je “njegovom Medi pobjeglo samo jednom u životu i nikad više” – samo se opustite. Naučit će. A susjed vjerojatno laže.

Moxie nakon još jednog napornog tjedna

O čemu je onda ovaj tekst?

Ovo je jedan poticaj svima onima koji su u dilemi trebaju li psu koji upravo čeka svog čovjeka zauvijek postati taj čovjek zauvijek. Odgovor je, bez razmišljanja: “DA!”

To će vam biti najbolja odluka u životu. 

Vaš će vas pas voljeti nevjerojatnim intenzitetom, opraštat će vam sve unaprijed, mislit će da ste vi najbolja osoba na svijetu, pratit će vas u stopu, grebati po vratima ako potražite malo intime pa se zatvorite prilikom tuširanja, veselit će vam se iznova i iznova i iznova, pa čak i kada se sakrijete iza zida na četiri minute i ponovno mu se pojavite u vidokrugu.

A vama će svaki dan proveden s njim biti najljepši dan ikad.

Voljet ćete ga nevjerojatnim intenzitetom, opraštat ćete mu sve unaprijed, mislit ćete da je on najbolji pas na svijetu, dozvolit ćete mu da vas prati u stopu, otvorit ćete mu vrata kada bude grebao po njima i tražio da sjedi u kupaonici dok se tuširate, veselit ćete mu se iznova i iznova i iznova, pa čak i kada se sakrijete iza zida na četiri minute i ponovno mu se pojavite u vidokrugu.

I nikada nećete biti sami.

Odgovorno tvrdim: Svaki pas je terapeutski pas.