… šire osmijehe, iskrene zagrljaje, prijatelje koji su nam dom, srca ispunjena nezaustavljivom radošću, misli ispunjene neopisivom pozitivom, dane ispunjene lijepim vijestima, putovanja daleka i ona samo-ću-skoknuti-na-vikend da odmorim dušu, ljubavi zbog kojih ćemo sjesti u auto ili autobus u dva ujutro i odvaliti stotine kilometara samo da se vidimo na par sati, ustvari, ljubavi zbog kojih bismo, ako nema ni auta ni autobusa, pomislili da možemo te kilometre bez problema prijeći i pješice, more, puno mora i zdravlja, puno zdravlja, najboljeg prijatelja u obliku krznene mjerne jedinice za ljubav, udomljene ili kupljene, ne pravim razliku, barem jednu odluku koje ćemo se držati cijele godine, čak i ako je ta odluka baš zajebana, što manje ili, ako može, nimalo gledanja u profile bivših ljubavi i prijatelja iz prošlih života, što više knjiga koje nam oduzimaju dah, ali ono stvarno, da ne vjeruješ da neka knjiga ima toliku moć i još nam želim puno filmova koji isto to mogu, jer važno je ponekad odlutati u neki drugi svijet, da probleme ne zovemo problemima već preprekama koje ćemo riješiti, a da nam se ne sruši cijeli svemir ako ih ne riješimo, da ne saznamo što su problemi zaista, da nam se rupe u grudima barem malo stisnu, ako ne već odmah u potpunosti, puno uspjeha u onome što je za nas uspjeh, puno tolerancije, pobijeđenu zavist, savladan ego, više odluka koje možda nisu pametne, ali od kojih nam srce treperi, još malo više slušanja intuicije, više žara u svemu što radimo, offline dane, dane u prirodi sa slušalicama u ušima i glazbom na najjače, dubokog disanja, to je baš jako važno, davanja u svakoj prilici jer će nam život sve to vratiti istom mjerom u obliku koji nam je najviše potreban, želim nam i da ne sakupljamo ljutnju u sebi, ustvari da je ne sakupljamo uopće, da ne poznajemo onaj osjećaj kad se ljutnja skupi pa hoćemo eksplodirati, da shvatimo da  je nevjerojatno glupo živjeti s kompleksima i da su naše mane često ono što se drugima najviše sviđa na nama, da znamo reći “bravo” i “hvala” i “čestitam” bez fige u džepu, da prvi kažemo “oprosti”, da u vezi nismo sami,  da čvrsto odlučimo srce uvijek nositi na rukavu iako je bilo povrijeđeno preko svake mjere, da čuvamo one koje volimo, da im se sjetimo rođendana iako smo jako zauzeti, da se organiziramo tako da više ne možemo reći da smo jako zauzeti pa smo zaboravili nešto što je drugima važno, da se smijemo od srca i glasno jer je to potrebno i zdravo, da ne marimo za male stvari, pa ni za one malo veće, da kažemo ono što mislimo jer je to bolje nego da kažemo ono što se od nas očekuje, da više nikome ne lažemo kako bismo ga “zaštitili”, da više nikome ne lažemo kako bismo zaštitili sebe, da volimo najjače, ali da pustimo stisak ako je za to vrijeme, da dijelimo iskrene komplimente i da ne kažemo ništa ako je sve što imamo za reći odraz našeg nezadovoljstva, da malim gestama uljepšamo dan nekome kome je ta gesta velika, da više vjerujemo ljudima iako smo se stoput uvjerili da je ljudima teško vjerovati, da se, kako bi rekli pametniji od nas, “ne opravdavamo nikome osim očima u ogledalu” i da sve oprostimo svima, a najprije sebi.