Razgovarala: Dina Lijić

Talentirana Osječanka Mia Dimšić pravo je osvježenje na našoj glazbenoj sceni. Svojim je pjesmama („Život nije siv“, „Bezimeni“, „Sanjaj me“, „Slobodna“,  „Budi mi blizu“…) osvojila srca slušatelja svih generacija. Dobitnica je Porina za najbolji video broj, a bila je nominirana u čak četiri kategorije. Njezine pjesme odišu vještim spojem countryja i popa, a naišle su na pozitivne reakcije kako slušatelja, tako i zahtjevnih kritičara.

Publika je oduševljena tvojom darovitošću, a tvoje su pjesme izazvale brojne pohvale i simpatije. Koliko su ti važne takve povratne reakcije, koliko su poticajne i što one za tebe znače?

Mislim da ne postoji osoba kojoj povratne reakcije nisu važne i trudim se u svemu što čujem pronaći nešto konstruktivno, ali naravno i uživati u lijepim riječima i pohvalama koje su stigle nakon puno truda i rada. Posebno mi znači ako vidim da su slušatelji u mojim pjesmama pronašli neku svoju životnu priču ili su im one na bilo koji način pomogle i popravile raspoloženje, što je sigurno najljepši utjecaj koji nam glazba može donijeti.

Je li naša regija perspektivna za mlade i relativno nove izvođače na glazbenoj sceni, poput tebe?

Ne znam koliko je perspektivna u odnosu na ostatak svijeta, nigdje drugdje se još nisam okušala, ali sigurno je moguće i ovdje se izboriti za svoje mjesto ako se radi ciljano, planski i dosljedno bez obzira na poteškoće i prepreke. Ne vjerujem da igdje postoji tržište na kojem mlade osobe samo tako upadnu preko noći, iza svega što ljudi vide na televiziji ili u medijima i iza svake pjesme koju letimice čuju na radiju stoji puno puno neprospavanih noći, žrtve i odricanja u pozadini, ali u mom se slučaju taj trud itekako isplatio pa zato vrlo optimistično mogu reći da uvijek ima mjesta za mlade nove ljude ukoliko su vrijedni i ambiciozni.

Fotografije: Službena Facebook stranica

Tko su tvoji glazbeni uzori i kakvu glazbu privatno slušaš? Jesu li oni ikako utjecali na tvoje pjesme?

Privatno slušam stvarno svašta, ali tu ima najviše countryja, popa i bluesa. Jedan od najvećih uzora mi je američka pjevačica Jewel čiju sam prvu kazetu počela preslušavati s 10 godina i kad ju danas ponovno upalim, točno čujem koliko me ta glazba i svjesno i podsvjesno oblikovala. Ima još puno takvih utjecaja, primjerice Taylor Swift, Alison Krauss, Norah Jones, Willie Nelson, John Mayer itd., ali ovo mi se posebno urezalo baš zato što je bilo u tim formativnim godinama. Mislim da je jako važno imati kvalitetne uzore i pokupiti ono najbolje iz svega što slušaš kako bi kasnije mogao formirati vlastiti stil.

Koja je, po tvom mišljenju, prednost autobiografskih pjesama? Imaju li takve pjesme dodatnu vrijednost i posebnost jer su riječi neposredno doživljene, pa i proživljene od strane samog izvođača?

U mom slučaju je to tako jer je glazba za mene u prvom redu pričanje priča drugim ljudima, a svoju priču ću, što je i prirodno, uvijek ispričati s više uvjerenja nego neku koju nisam doživjela, no to ne znači da i puno pjevača koji nisu kantautori ne izvode pjesme s velikim uvjerenjem, ima puno primjera koji dokazuju da ne moraš nužno sam pisati svoje pjesme da bi ih fantastično izvodio tako da je i to veoma individualno.

Nedvojbeno si veoma talentirana. Misliš li da je talent više urođen ili ga sami razvijamo tijekom života, tj. može li talent za nešto biti naučen ili samo probuđen u nama?

Vjerujem da talent za točno određenu aktivnost na neki način čuči u svakom od nas, ali to je tek 10% onoga što on može postati. Ako na tom talentu ne radimo bez prestanka, on nikada neće sazrijeti i možda nikada nećemo ni postati svjesni mogućnosti koje imamo. S druge strane, ako nema te neke iskre u nama, teško i da će nam sav rad ovog svijeta pomoći.

Zbog toga mislim da su talent i rad jednostavno dvije stvari koje se savršeno nadopunjuju i svaka je na svoj način ključna.

Imaš li neku posebnu, provjerenu „formulu“ pri pisanju pjesama? Čime se ponajviše vodiš – intuicijom, raspoloženjem, trenutnim osjećajem ili nečim drugim?

Uglavnom raspoloženjem i trenutnim osjećajem. Ponekad započnem pisati pjesmu dok u meni prevladava jedan osjećaj i ako me nešto prekine u procesu, za nekoliko dana se osjećam totalno drugačije i ne mogu se više vratiti u stanje u kojem sam počela. Onda uglavnom pričekam dok mi se opet ne dogodi nešto što će me spontano vratiti na početak i nastavim. Mislim da je jako bitno da osjećaji koji me pokreću dok pišem dođu spontano, ali ponekad je i bitno natjerati samog sebe da sjedneš i nešto dovršiš pa je pisanje često zanimljiv spoj koncentracije i nagona.

Mnogo si puta rekla gdje pronalaziš inspiraciju za svoje pjesme, no ja ću te pitati kako se nosiš s povremenim gubitkom inspiracije i kako ju nastojiš vratiti? Imaš li uopće takve periode kreativne krize?

Mislim da sam češće lijena nego što gubim inspiraciju. Ideje su uvijek tu, ali potrebno je svjesno se natjerati sjesti za stol, odvojiti nekoliko sati, potpuno se koncentrirati na pisanje i uobličiti melodije i stihove koji su ti već tu negdje. Za to je potrebna isključivo disciplina i marljivost, a tome se još uvijek učim.

U tvojim se pjesmama osjeća country štih. Može li country žanr konačno zaživjeti na našim prostorima? Zašto su mnogi još uvijek toliko skeptični prema njemu?

Nemam pojma, ljudi su vjerojatno skeptični jer se ne susreću često s tim ili misle da je to neki američki proizvod kojem u Hrvatskoj nije mjesto. Ja ga volim bez nekog posebnog razloga, jednostavno mi se oduvijek sviđao taj zvuk i drago mi je što se to pokazalo kao dobra formula i što su ljudi divno prihvatili taj zvuk iako im je možda na prvu bio pomalo neobičan. Vjerujem da bilo koji žanr može zaživjeti ako izvođač vjeruje u taj zvuk i iskreno ga voli jer do ljudi ne dopire taj ili taj instrument ili harma nego isključivo energija koju u nečemu osjete ili ne osjete.

Jesi li ikad, u svojim glazbenim počecima, razmišljala da se prijaviš na neki talent show, kakvih kod nas ima dosta? Misliš li da se u brojnosti takvih emisija izgubila kvaliteta koju nude? Naime, čini mi se da danas postoje više zbog zabave gledatelja, nego zbog samih izvođača.

Kad sam bila u srednjoj, razmišljala sam o takvim stvarima, ali mislim da tad još ni sama nisam znala što i kako želim i nisam bila formirana ličnost.

Vjerujem da bi se 18-godišnja ja vrlo teško nosila sa svim ovim što mi se trenutno događa pa mi je drago što mi se život tako posložio da sam priliku u glazbi dobila tek onda kad sam znala točno što, kako i zašto želim poručiti publici i na koji im se način želim predstaviti.

Što se tiče talent showova danas, slažem se da ih je možda previše u posljednjih nekoliko godina pa su pomalo izgubili svoju svrhu.

Koja ti je od tvojih pjesama nekako najdraža i zbog čega?

Trenutno mi je najdraža pjesma koja se također nalazi na mom prvom albumu, zove se „Kiša“ i za koju ću u narednim mjesecima sigurno snimiti i spot. Mislim da je to zato što sam ju posljednju napisala, kad smo u studiju već završavali album, i bila mi je velika pomoć u periodu kad mi je bilo dosta teško.

Čest je slučaj da publika odlično reagira i prihvati određenog izvođača i njegovu pjesmu, no glazbeni kritičari ne dijele isto mišljenje, i obratno. Kod tebe su se ujedinile reakcije slušatelja i kritičara. Kako si to uspjela i koja je najveća kvaliteta tvojih pjesama?

Presretna sam zbog toga i hvala još jednom svima na predivnim komentarima i osvrtima, kao i onima koji su imali konstruktivne kritike. Neopisiv je osjećaj pronaći svoje mjesto u glazbenoj industriji koja je ponekad toliko težak i surov svijet, ali definitivno je i posao iz snova. Ne znam kako mi je to uspjelo i mislim da baš u tome i je ključ, bila sam iskrena i radila sam pjesme s ogromnom željom da se time bavim i to mi je bio jedini pokretač, nisam nikad planski razmišljala: idem sad reći nešto što će se svidjeti publici ili idem sad ubaciti neki element koji bi kritika mogla cijeniti… Jednostavno sam radila kako osjećam i, hvala bogu, ljudi su u tome nešto vidjeli.

Da možeš snimiti duet ili surađivati s bilo kim na svijetu, koga bi izabrala?

Kad bih mogla birati baš bilo koga na svijetu, sigurno bi to bila Taylor Swift jer me najviše privukla gitari, pisanju i pjevanju i najviše mi pomogla da razumijem samu sebe dok sam bila u pubertetu i odrastala. 😛