Piše: Ivona Siničković

Kada mislite da se sve raspada, možda se zapravo sve slaže na svoje mjesto.

Mislim da nema boljeg opisa romana Inženjerka, prvijenca Maje Orčić. Recenzentski primjerak mi je došao na kućnu adresu baš u pravo vrijeme. Bio je početak siječnja, debeli minusi i sivilo pri pogledu kroz prozor, a sve to otežano gadnom gripom, onom zbog koje danima ne možete ustati iz kreveta. Silno mi je trebalo nešto da mi skrati vrijeme. Netom prije no što je roman stigao, pročitala sam da ga je blog Čitaj knjigu uvrstio među najbolje „domaćice“ protekle godine, što mi je dodatno pojačalo želju da vidim o čemu se radi. Radovala sam se prvoj knjizi koju ću pročitati u 2017. godini.

Roman prati jednu Anu, ženu u 30-ima koja, rekli bismo na prvi pogled, ima sve. Ima odličan posao u marketinškoj agenciji, muža liječnika, dvije najbolje prijateljice još od srednje škole, stan, automobil i sve ono što se općenito receptom za sreću. Naravno, uljuljkanost u ziheraški posloženu svakodnevicu nije materijal za dobru priču. Stoga, Aninom životu treba dodati malo začina u obliku muža koji ju u zadnje vrijeme baš i ne primjećuje i koji danima ne dolazi kući s “noćnih smjena”, otkaz na dobro plaćenom poslu, fijasko na razgovoru za novi posao, jednu laganu saobraćajnu nesreću koja mijenja sve, jednog Gorana, pokušaj slavlja Nove godine u Parizu, još par neugodnjaka i imamo priču koja će nas držati zainteresiranima.

Pripovjedačica Maje Orčić, Ana, djeluje kao lik koji baš i nema inicijativu, lik kojemu se sve događa kao da on nije dijelom toga („To sam ostavljala za poslije, za ono famozno sutra“, „Okretala sam glavu i nadala se da će se sve nekako popraviti“, „Bila sam rob navika“, „Lijenost je ipak prevladala“…). Taj prilično pasivan stav u vrlo je kratkom vremenu proizveo niz katastrofičnih događaja, na koje je Anina reakcija uglavnom: „Ne misli na njega, ne misli na to“. U trenutku u kojem joj se vlastiti život raspada pred očima, Ana odlučuje otići u Ikeu kako bi preuredila stan jer joj je to, između rastave, gubitka posla, mirenja i prekida sa srednjoškolskom ljubavi, lošeg stanja na računu, neostvarenosti u ulozi majke koju je toliko priželjkivala…, ipak bio prioritet. Njezini uglavnom potpuno pogrešni potezi daju cijeloj priči dozu humora i na neki je način, u toj svojoj nespretnosti, silno simpatična.

Iako služe kao glavni pokretači radnje, ostatku likova, u smislu razrade, pridano je znatno manje pažnje. Prilikom njihove karakterizacije autorica je upotrijebila gotovo sve postojeće naratološke mogućnosti. Tako o njima doznajemo i putem izravne definicije i neizravne prezentacije (radnje, govor, vanjski izgled, okolina…), pa unatoč tome što su nešto slabije iznijansirani, možemo stvoriti jasnu (jasniju) sliku o likovima, usput, naravno, mijenjajući mišljenje o njima. Lik Gorana će vas, recimo, „kupiti“ na prvu, a onda nećete moći vjerovati što se sve događa svega par dana kasnije.

Inženjerka ima svojih slabijih aspekata, a pritom prvenstveno mislim na stilsko oblikovanje teksta, motivaciju i već spomenutu razradu likova te ponekad predvidljive dijaloge i razrješenja problema. Roman poštuje konvencije žanra, ali nešto dodatne inovativnosti ne bi bilo na odmet. No, sve navedeno je sasvim razumljivo i opravdano s obzirom da se radi o autoričinom prvom književnom tekstu.

Unatoč tome što se radi o fikciji, uz koju razgovoru o (auto)biografskim elementima ne bi trebalo biti mjesta, ipak ne mogu ne primijetiti prilično česte i izravne reference na zbilju, poput navođenja imena postojećih zagrebačkih/pariških lokacija i kafića, navođenja modnih brendova, bolnica, brendova automobila, zatim već spomenute Ikee u Grazu, naslova romana koji je pravo zvanje autorice te još nečega što je zajedničko liku Ane i autorici Maji Orčić, a to je isti posao u marketinškoj agenciji. Upravo bliskost svijeta koji je opisala u romanu, autorici je dala samopouzadnje, romanu vjerodostojnost (o kojoj se tako često govori), a čitateljima onaj „želim saznati što će biti dalje“ osjećaj.

Kad smo već kod osjećaja koji izaziva kod čitatelja, to je ono što je najjača karika romana. Roman zabavlja i nasmijava, a dobro poznate karakteristike likova i životne situacije s dijelom kojih se većina nas može poistovjetiti, nešto su što nas tjera na razmišljanje i o vlastitom životu, vezama, prijateljstvima, odlukama… Sretan kraj daje nam optimizam i sve -će- biti- dobro stav, koji nam svima ponekad nedostaju.

Osobno, dva su razloga zbog kojih mi je drago što sam pročitala Inženjerku.

Čitajući knjigu, na nekim mi je dijelovima mislima proletjela važna rečenica: “For those who are lost, there will always be cities that feel like home.” Inženjerka je pravi dokaz da nije do grada, već do ljudi i do osjećaja koji nas obuzmu kada smo u njemu. Anini odlasci u Pariz pokazali su da Pariz sam po sebi ne garantira predivne romantične večeri, već da se u njemu možete osjećati usamljeno, izgubljeno ili nesretno čak i kad niste sami. Ispostavilo se da je za  Anu  taj poseban grad, grad u kojemu su se sve kockice vratile na svoje mjesto, bio Zagreb. Svatko ima svoj grad, sigurno mjesto na kojem se sve vraća u red, što me podsjetilo da bih uskoro trebala pakirati kofere jer me moj grad već dugo čeka. I ja njega. S nestrpljenjem.

Drugi je razlog što je ovaj roman, iako zvuči kao klišej, podsjetnik da zaista nikad nije kasno krenuti ispočetka, potrgati ispisanu stranicu i okrenuti novu, svježu, čistu. Podsjetnik da je neuspjeh sastavni dio života, ali ne nešto što nas zauvijek određuje. Podsjetnik da, čak i kada nam se čini da je situacija bezizlazna, uvijek postoji neki izlaz kroz koji ćemo se provući i udahnuti novu energiju koja će nas gurati naprijed. Strah od promjene, nesigurnosti i općenito od života može nas paralizirati, zbog njega možemo godinama ostati nezadovoljni na istom mjestu, na istom poslu, u istoj vezi, braku… Oni koji se usude krenuti u novo i nepoznato, ali hrabrim korakom naprijed, bit će nagrađeni srećom kakvu nisu mogli ni sanjati.

Većina radnje romana odvija se u zimsko, blagdansko i postblagdansko vrijeme, što ga čini idealnim za čitanje upravo sada, onako ušuškano, u toplini svog doma. No, bez obzira na to, sigurna sam da će se naći u mnogim putnim torbama koje kreću na godišnji odmor, proljetne praznike ili ljetno lješkarenje pored mora. Kao što su naveli i neki prije mene, Inženjerka se zaista čita u jednom dahu jer se iz poglavlja u poglavlje nižu važni događaji zbog kojih vam je žao ostaviti knjigu do navečer, do sutra, do vikenda… Ako volite pitke, dinamične romane s ljubavnim zapletima i komičnim situacijama, prave humorne drame koje služe opuštanju, pa pomalo i bijegu od monotone svakodnevice, Inženjerka bi mogla biti pravi izbor za vas.