Razgovarala: Tea Mihanović

Jedan od najpoznatijih hrvatskih glazbenika, Luka Nižetić, nedavno je izdao novu pjesmu „Ne ne ne da da da“ zaraznog ritma koji se proširio svim radijskim postajama. Tim povodom smo odlučili porazgovarati s njim o dugogodišnjoj uspješnoj karijeri koju je izgradio, ali i brojnim područjima kojima se posvetio uz nju. Naime, pjevač uspješno pronalazi vremena za kuhanje i vođenje vlastitog bistroa, glumu, režiranje spotova, a uz sve to stigne i putovati svijetom. Kako mu sve polazi za rukom, pročitajte u nastavku.

Ritam kojeg se svi sjetimo čim temperature narastu je pjesma Proljeće, jedan od tvojih hitova sa samih početaka na glazbenoj sceni. Kada se osvrneš na dugogodišnju uspješnu karijeru, koje bi trenutke izdvojio kao najljepše uspomene?

Od onih sam koji se ne voli okretati prema prošlosti, nisam još toliko star i draže mi je razmišljati što će mi biti sljedeći korak. No,ako moram izdvojiti neke trenutke u dosadašnjem radu to je sigurno poznanstvo s Dinom Šaranom, autorom i frontmanom grupe Letu štuke koji mi je na početku karijere podario veliki broj predivnih pjesama poput Ponekad poželim, U mislima, Samo mi reci da, itd. Svaki koncert je lijepa uspomena, no moj nastup na Špancirfestu pred 12 000 ljudi nekako mi je ostao u pamćenju za cijeli život. Ovaj posao donosi mogućnost upoznavanja s predivnim ljudima, publikom, suradnicima, kolegama… Prošao sam cijelu Hrvatsku i zapravo to je i najljepši dio samog posla i uspomena.

Kada se rodila tvoja ljubav prema kuhanju? Kako si odlučio upustiti se u kulinarsku avanturu i otvoriti bistro Fabrika u Komiži na Visu paralelno s pjevačkom karijerom?

Nije tu bilo nikakvih planova što se tiče Fabrike, dogodilo se slučajno na nagovor moje prijateljice Mari koja je valjda u meni prepoznala nekoga tko bi joj bio dobar partner. Moja majka Tamara zaslužna je što moja sestra Petra i ja imamo malo talenta za kuhanje, znamo pripremiti i nešto više od jaja na oko :). Kuhanje ne doživljavam kao neki tramak, nego me ono u neku ruku opušta i lijep je osjećaj kada pripremiš objed za ekipu i kada su na kraju svi zadovoljni. Volim putovati i na takvim avanturama obavezno obilazim domicilne restorane s autentičnom spizom i tu pronalazim ideje za svoje recepte.

Dosta amaterski sam ušao u ugostiteljstvo, no nakon pet godina rada i iskustva moram priznati da je Fabrika napokon ono što sam i zamislio – mjesto u kojem ljudi mogu odmoriti svoju dušu i zadovoljiti (nadam se) svoja nepca čemu itekako pridonosi i čaroban okoliš Komiže i samog otoka Visa.

 

Imali smo priliku gledati te i u Kazalištu Komedija u mjuziklu „Mamma mia“. Kada se najbolje osjećaš – dok pjevaš, plešeš ili glumiš? Može li uopće jedno bez drugog?

Glazba je na prvom mjestu, ona mi je kako bi rekli, nepresušna potreba za životom, izvodio je ili slušao dio je mog svakodnevnog postojanja.

Gluma i ples su svakako bliski svemu, no doživljavam ih epizodno, ovisno o projektu. Na kraju krajeva sve je to scena, ti si na pozornici, a ispred tebe je publika i tvoje je da si profesionalan i da emociju kroz bilo koji vid aktivnosti približiš publici i učiniš je zadovoljnom. Najbolje se osjećam kad sam na pozornici koja mi, kako sam već isticao, dođe kao moj dnevni boravak, a publika je moj dragi gost.

Otkrio si i talent za režiranje spotova, počevši od predivnog videa za pjesmu „Možda mi“ mlade pjevačice Lucije Ćustić, zatim spotova za Tinu Vukov, Ivanu Kindl i tako dalje. Kako je došlo do tih suradnji?

Bavim se fotografijom duži period pa se nekako i video nadovezao na sve to. Što se tiče snimanje spotova, radim samo glazbenicima čiji mi se rad osobno sviđa i čija glazba odgovara mom senzibilitetu. Luci sam napravio tri spota gdje je Možda mi ujedno bio i moj prvijenac u redateljskom smislu, da bi nakon toga uslijedili spotovi za Tinu, Ivanu i grupu Pavel. Ako možeš primijetiti radi se o melankoličnim, tamnim, dubokim pjesmama koje su mi osobno nekako i bliskije od poskočica.

Primijetili smo da si pobornik tetoviranja. Koliko imaš tetovaža na tijelu? Možeš li izdvojiti neke i opisati njihovu važnost?

Više ni ne brojim tetovaže, možda jedino još moja mater koja mi je rekla da mi fali samo još da se tetoviram na mozak. Volim taj vid izražavanja, obilježavanja, crtanja po tijelu.

Svaka tetovaža ima svoje značenje tako da kad ostarim nećete me trebati ništa pitati; dovoljno će biti da mi pogledate tetovaže i znat će te sve o mom životu.

Putovao si mnogim mjestima širom svijeta, ali sigurno su ti neka ostala u posebno dragom sjećanju. Koje bi lokacije preporučio čitateljima Collagea?

Treba putovati, počevši od svojih krajeva pa do cijele Zemaljske kugle. Želja mi je da što više toga vidim jer čim prijeđeš granicu u novom si svijetu i pogled na život i društvo ti je širi i drugačiji.

Putovanja te oplemenjuju jer tada shvatiš koliko si zapravo mali i koliko smo na kraju ipak svi različiti, a opet tako bliski.

Posvećen si različitim područjima, a čini se kao da svaki projekt s lakoćom učiniš uspješnim. Kako uspijevaš izbalansirati brojne obaveze? Vrijedi li za tebe ono da ako uistinu uživaš u tome što radiš za sve pronađeš vremena?

Bitno je da sve što radiš radiš s ljubavlju kako ti ništa ne bi bilo opterećenje ili neka prisila. Dosta sam neorganiziran, ali u konačnici se sve nekako dobro posloži, a i imam dobre suradnike oko sebe koji su mi od velike pomoći i u koje imam neizmjerno povjerenje. Došao sam u godine kada znam što ne želim i to je dobra spoznaja pa si samim time i olakšavam životni odabir i balans.

Uživaš u pjevanju, plesu, glumi, putovanjima, kuhanju… Ipak, imaš li neostvarenih želja i planova čijem ostvarenju težiš u budućnosti?

Što se tiče glazbe puno je toga već ostvareno, ali uvijek ima prostora za novim ciljevima. Neka je dobrih pjesama, autora, albuma, koncerata.

Treba biti realan u svojim težnjama i voditi se srcem, a ne kalkulatorom. Neka je samo zdravlja, sreće i nešto malo pameti 🙂