Razgovarala: Tea Mihanović

Mlada pjevačica i autorica Lucija Ćustić LUCE ovih dana objavila je svoju novu pjesmu “Bar još tren“. Povodom objavljivanja novog singla razgovarali smo s kantautoricom zaraznog duha koja nam je opisala kako se odvažila posvetiti pjevačkoj karijeri i objasnila kako zadržati ono dijete koje postoji u svima nama. U nastavku upoznajte pjevačicu koju čak i istinska diva hrvatske glazbene scene-Josipa Lisac naziva “hrvatskom Adele”!

Kada se rodila tvoja ljubav prema pjevanju i kako su nastali prvi profesionalni koraci u tvojoj karijeri?

Postojala je od djetinjstva i neprestano se razvijala, ali bila je uvijek nekako u drugom planu obzirom da su mi roditelji indirektno “usadili” stavljanje obrazovanja na prvo mjesto. No, bez obzira na posvećenost školovanju, stalno sam se trudila razvijati svoj talent. Bilo je tu pjevanja u srednjoškolskom bendu pa sam na fakultetu pjevala u mješovitoj fakultetskoj klapi nakon čega sam krenula na Rock akademiju. Tada sam bila prateći vokal mojoj dugogodišnjoj prijateljici, kantautorici Ireni Žilić i iako sam uživala prateći Irenu, shvatila sam da i ja želim pjevati u malo konretnijem i ozbiljnijem, a ne samo hobističkom smislu. U to vrijeme sam počela i ozbiljnije pisati svoje pjesme, a prva od njih bila je „Možda mi“ s kojom je i službeno započela moja karijera uz pomoć moje prve menadžerice Eme Gušavac.

Na modernoj glazbenoj sceni sve manje pjevača piše vlastite pjesme pa su tvoji stihovi za slušatelje pravo osvježenje. Odakle crpiš inspiraciju za stvaranje?

Inspiracija su mi međuljudski odnosi i ljubavna tematika. Netko će misliti da su moje pjesme tužne; nisu nužno tužne već pomalo melankolične i sjetne. Zapravo, u tekstovima su opisane brojne lijepe situacije, a sjeta proizlazi iz činjenice da su prošle i više se neće ponoviti. Ipak, nekad kada su postojale bile su lijepe i zato mislim da ih ne treba shvatiti kao tužne već kao posvetu nekim našim privatnim malim trenucima koji su nam se urezali u sjećanje.

Tvoje ime se u medijima često spominje uz epitet „hrvatske Adele“ pa tako glase čak i riječi velikih pjevača poput Josipe Lisac kada te opisuje. Imponiraju li ti takve usporedbe ili stvaraju pritisak?

Definitivno mi je velika čast čuti takve pohvale jer je zadivljujć uspjeh koji je Adele ostvarila tako mlada. Već pri izbacivanju albuma “21“ cijeli je svijet brujio o njoj tako da iz tog konteksta budem počašćena usporedbama s njom. Ipak, ja ne čujem toliku sličnost u našim glasovima.

Ja želim kročiti neki svoj put. Luce put 🙂

Sudjelovala si u različitim projektima sa brojnim glazbenicima hrvatske scene. Koje suradnje možeš istaknuti kao one koje su ti ostale u posebno dragom sjećanju?

Prije nego li je izašao moj prvi službeni singl napravila sam cover s našim vrhunskim pjevačem Damirom Kedžom za pjesmu „Wake me up“ nakon čega sam s Lukom Nižetićem snimala spot za pjesmu „Možda mi“. Luku koji mi je režirao spot bih opisala kao hodajuću energiju tako da mi je svaka suradnja s njim bila jako pozitivno iskustvo. On je iz mene uspio izvući ekspresivnost kakvu se ranije nikada ne bih usudila pokazati pred kamerama jer sam prilično rezervirana pred njima. U jednom trenutku snimanja pjesme “Nakon dana tog” je skočio na stolac i derao se „vrišti, plači, smij se“ što me navelo da pomislim da ako je on uspio u minuti promijeniti toliko izraza lica, valjda mogu i ja barem nekoliko. Tako da ga moram pohvaliti kao izrazito dobrog motivatora. Dok je Josipa Lisac posebna priča jer ju iznimno cijenim tako da mi je bio šok kada me prvi put pozvala da pjevam na njezinom tradicionalnom koncertu koji se organizira u čast Karlu Metikošu, a nakon tog koncerta i na još nekoliko gostovanja poput koncerta na Kastavsfskom kulturnom letu te RetrOpatija festivalu gdje mi je ukazala veliko povjerenje i čast da pjevam njezinu antologijsku “O jednoj mladosti“.

Možeš li nam predstaviti novu pjesmu „Bar još tren“ koja je upravo objavljena?

Pjesma je nedavno izašla iz studija Marka Mrakovčića koji ju je producirao i aranžirao, a Ema Giunio se pobrinula za vizualnu sliku odnosno spot. Pjesma je nastala u suradnji s prijateljem Vinkom Ergotićem s kojim sam već prije radila pjesme, poput “Sama ostajem” i “Nakon dana tog“, a nekoć i pjevala u grupi Nellcote koju je osnovao te upravo dovršava njihov debitantski EP. Mislim da je ovo prva od mojih pjesama u malo veselijem tonu, a poruka pjesme je da uživamo u trenutku dok traje, čak i kad budućnost nije izvjesna.

Imaš li uzore čije karijere postavljaš pred sebe kao cilj?

S hrvatske glazbene scene, vjerojatno već očekivan odgovor, najviše volim i cijenim Josipu Lisac. Što se tiče stranih izvođača, odrasla sam na bluesu i soulu pod utjecajem roditelja pa je ljubav prema tim žanrovima ostala prisutna i danas. Ipak, za uzore ne mogu odrediti samo jednu osobu ili bend već kombinaciju brojnih izvođača iz navedenih žanrova koji djeluju na moje stvaralaštvo.

Kako se nosiš s kritikama i nailaziš li na loše komentare? Sputavaju li te takvi trenutci?

Mislim da zasad imam veliku sreću s kritičarima jer većinom nailazim na jako pozitivne komentare i pohvale. Naravno, uvijek se nađe netko tko se požali da im je moja glazba spora pa možda samim time i dosadna, ali dok stvaram glazbu nemam računica. Pokušavam prenijeti svoje emocije i stanja u melodije i stihove, a oni su eto igrom slučaja najčešće melankolična i “molska”. S druge strane, konstruktivne kritike su uvijek dobrodošle, a posebno sam zahvalna na kritikama struke jer mislim da ih treba prihvatiti i doživjeti kao poticaj za unaprijeđivanje same sebe u budućnosti. Učimo dok god živimo i dišemo.

Ista stvar je s konkurencijom; konkurencije mora biti, da je nema bilo bi prelako.

Nažalost, na modernu glazbenu scenu najlakše se probiju pjevačice koje napreduju prezentirajući publici vlastito tijelo. S druge strane, ti si svoj put stvorila svojim moćnim glasnom. Kako komentiraš takvo stanje u glazbi?

Slažem se, danas kvaliteta nije presudna za uspjeh. Ipak, mislim kako postoji još djevojaka koje se probijaju kvalitetnim interpretacijama, pjesmama i nekim svojim stilom. Kao primjer toga i jako ugodno iznenađenje na sceni istaknula bih mladu Antonelu Doko, uz naravno naše kantautorice Irenu Žilić, Lovely Quinces i ostale curke kojima je glazba na prvom mjestu. Tako da mislim da nisam jedina, samo smo nažalost u manjini.

Što bi za tebe predstavljalo uspjeh u životu?

Voljela bih se ostvariti kroz svoju glazbu i stihove i jednog dana pogledati na ono što sam stvarala i ponosno stajati iza toga. Zato toliku pažnju pridajem i tekstovima i melodijama. Mislim da je donekle lako u određenom trenutku svidjeti se publici i doživjeti određeni uspjeh, ali još puno veći izazov je ostati na razini i zadržati integritet. Tako da je neki dugoročni cilj kvalitetom i srcem ostati u glazbi, moći živjeti od nje, a osim glazbe ostvariti i privatni život uz puno lijepih trenutaka za pamćenje okruženih dragim mi ljudima.

Mislim da to možemo postići ako njegujemo dijete u sebi i naizgled male i nebitne trenutke gledamo kao velike i bitne, jer na kraju dana, to je ono što se “broji” i pamti.

 Naslovnica: Ema Giunio, Fotografija 1: Luka Nižetić, Fotografija 2: Vedran Dolenčić