Ona je ”onaj glas” u jinglovima, ali i ”onaj glas” koji vas raspameti kad čujete kako pjeva. Za sebe kaže da je ”šutljivo-glasna umjetnica koja ne voli ulaziti na sva zvona, ali voli odzvanjati”. Popričali smo s mladom kantautoricom Lucijom Jakelić, poznatijom kao Lu.

Opiši nam svoje prve glazbene korake.

Mama mi je oduvijek pričala kako su na meni, još kao malenoj djevojčici, primijetili da bi drugačije reagirala na stvarnu, dobru glazbu na radiju. Valjda je ta iskrena, čista dječja reakcija bila prvi znak da je to nešto što živi i tinja u meni još od malena. Oduvijek sam pjevušila i harmonizirala sama sa sobom i braćom koja su jednako talentirana. Glazba je neizbježan dio mojeg DNK budući da su se njome bavili i moji roditelji i djed s mamine strane. Glazbeno sam svakako rasla u školskom i crkvenom zboru, u glazbenoj školi u kojoj sam usavršavala klavir i uz brata koji me naučio svirati gitaru. U ozbiljnijem smislu, koračati sam krenula uz školu pjevanja Husar-Tomčić. Unutar ansambla i uz dvije mentorice koje su većinu vremena bile naše zamjenske majke i psiholozi pronašla sam dom, prijatelje i jednu zdravu okolinu u kojoj sam oslobodila i nadogradila svoj talent znanjem koje je obnovljivo i iskoristivo za cijeli život. Sve to omogućilo mi je i razvitak plesnih i glumačkih vještina, koje su opet otvorile vrata za neke drage aspiracije poput mjuzikla i kazališta. Nakon brojnih produkcija, nastupa, predstava, otvorila su se vrata za koja sam bila spremna. Otpustile su se neke kočnice, oslobodile misli koje sam zadržavala, srce je skliznulo iz mojih misli u rukav – s njega i autorske pjesme, i pomalo svaki dan rastem.

Imaš dvije prekrasne autorske pjesme. Ispričaj nam kako su nastale i kakve su bile reakcije.

Hvala Ti na tom epitetu. Svaka takva riječ uveseli dio mene koji još uvijek, kad napišem neki tekst ili melodiju, upita samu sebe mogu li ja to nekome zaista “izgovoriti”. Zapravo me ljudi hrabre prije same sebe, a da to ni ne znaju. Fragilna je bila prva koja je izašla u trenutku od početka do kraja, glazbeno i tekstualno u isto vrijeme. Kakav naziv pjesme, takvo je bilo i stanje u kojem sam se nalazila. Nisam je mogla ili znala nazvati jednostavnije, jer krhko stanje samo po sebi nije jednostavno. Napisana je na Valentinovo, što je ispalo poprilično svemirski budući da sam je nakon godinu dana upravo na sljedeće Valentinovo nekim čudom izvela u punoj zagrebačkoj Tvornici Kulture. Pjesma ocrtava osjećaj koji smo svi imali ili nas čeka u vezama (ljubavnim, obiteljskim, prijateljskim). To nešto što nas veže, nešto zbog čega smo slabi na osobu koja kao da nas često bolje zna od nas samih i koju unosimo u sve što radimo, iako ne ostajemo s njima „do kraja“. To je ono „čuvat ću te sebično“, koje je u ovom slučaju zapravo bogatstvo iskustva osjećanja nekog ili s nekime, iako nije nužno za zauvijek. Ljudi od dima drugačija su priča. Nastala je u 4 ujutro u mojim mislima, u zadimljenoj prostoriji okruženoj maskama ( bila je Noć vještica). Te večeri moje su maske pale, a u 4 ujutro zabilježila sam je. Ona je za razliku od Fragilne u kojoj prihvaćam emociju, bila izraz nemoćnosti i neshvaćanja. Kad jako malo nedostaje da ti netko – ne nedostaje. Kad ne želiš tražiti nešto na silu od osobe, ali je želiš (po)tražiti. Reakcije za obje pjesme bile su stvarne, iskrene, brze. Čine me jako sretnom. Nema ljepšeg od recipročnosti emocije koju ti pošalješ. Osjećaj ili vizualna slika koju dobijem natrag kad pjevam te pjesme i promatram ljude je najbolja moguća potvrda da to što radim vrijedi, da je stvarno(st) i da ljudi osjećaju nešto svoje kad slušaju, što je na kraju dana i cilj sveg što šaljem iz sebe i što radim. Ovdje definitivno želim istaknuti Dina Pompera i njegov glazbeni projekt Pomper Sessions. On me zapravo kao „usput-nik“ usmjerio da radije snimim autorsku stvar nego obradu, ja sam mu poslala Fragilnu i to je bilo to. Znali smo oboje da je ispravna stvar pokazati to svijetu i nismo pogriješili. U tom trenu postao mi je od usputnika, zapravo suputnik u početku kantautorstva!

Kako izgleda proces stvaranja pjesama i što te inspirira?

Ozbiljnije i sigurnije pišem unazad nekoliko godina. Nisam autor „po narudžbi“. Moram osjetiti individualnu priču ako pišem za druge. Ako pišem za sebe, moram čuti svoju misao, nikako je ne propustiti; uloviti emociju u naletu, sjetiti se sna u kojem sam možda čula melodiju. Često je to sirov nalet teksta ili melodije. Zahvalna sam na tehnologiji koja pruža snimanje, premda ponekad vjerojatno izgledam kao potpuna luđakinja na ulici kad pjevušim u mobitel da ne zaboravim ono što mi je u tom trenu došlo na pamet. Astrukturalna sam po pitanju pisanja, nikad nisam sjela s mišlju „sad ću ja napisati pjesmu“. Više sam poeta nego liricist, dosta slično Gibonnijevom pisanju. Rekli su mi nekoliko puta da sam „mali, ženski Gibo“ što je veliki kompliment, a u isto vrijeme i teža varijanta pisanja. Ipak, volim igre riječima, metafore, pjesničke slike. Inspirira me i realnost, ali i skrivena tematika koju ja iščitavam sama sa sobom u raznim motivima (u prirodi, na ljudskom tijelu, instrumentima).

Kako se nosiš s manjkom inspiracije?

Mislim da ništa ne treba siliti. Pjesme većinu vremena dođu same od sebe, u vrijeme u kojem trebaju biti tu. Izraziti se, isprazniti, i shvatiti da si se ispunio s njima baš onda kada je to bilo nužno. Konkretno ove godine napisala sam najviše pjesama otkad postojim. Ne opterećujem se brojkom niti se grizem ako inspiracije u određenom trenutku nema. Vodim se mišlju da će određena situacija, neovisno o tome je li negativna ili pozitivna (iako češće one negativne potaknu moja najljepša i najjača ostvarenja), iz mene iznjedriti ono što treba. A da će onda slušatelj zaploviti emocijom koja je zasigurno bila iskrena, točna i sigurna. Ako pjesama jedno vrijeme nema, strpljivo ih čekam. One su zapravo uvijek tamo negdje, samo je pitanje vremena kad će skliznuti s dlanova u klavir i na papir.

Naslovna: The Courtyards / Dvorišta, Foto: Marta Soljačić

Osim autorskih pjesama, često obrađuješ i pjesme poznatih glazbenika poput Jessie Ware, Beyonce i drugih. Kako odabireš pjesme koje ćeš obraditi?

Isti je princip kao i s autorskim pjesmama. Ne biram ih, one biraju mene (smijeh). Naravno, veliki faktor je osjetljivost i reakcija na neku pjesmu koju posljedično obradim. Obično to bude moja jaka povratna reakcija i feel za tu pjesmu, ponekad mi se jako sviđa poruka u tekstu, nekad fluktuacija melodije, a nekad je pjesma samo jako catchy i obradim je iz gušta. Coveri su zapravo odmor za kantautore; imaš tekst i melodiju, a većinu vremena se s njima igraš i nikad ne ispoštuješ u njenoj prvotnoj formi, jer napraviš nešto svoje. Ali to i jest bit obrade, zar ne?

Koliko si samokritična?

Ovisi o danu. Ja sam samo čovjek, ponekad me sitnice agriviraju, ali brzo se vratim u normalu u kojoj vjerujem u sebe i svoj rad ili trud. Često si kažem da nisam usamljena ili sama, a često kažem i da osjećam svijet. Ima dana kad osjećam da ga sama mogu promijeniti i zanemarim one koji se s time ne slažu, a ima i dana u kojima mi je sve previše i fokusiram se samo na sebe, svoje misli i svoj mir. Ne bih rekla da sam samokritična, možda samo u trenutcima nedovoljno samopouzdana, jer nisam nametljiva. Koliko god je važno biti siguran u ono što radiš, mislim da je dobro imati dozu samokritičnosti, preispitivati sebe samog ili sebe uz ljude do kojih ti je stalo. Tako smo uvijek nedovršeni, uvijek ima mjesta za još više, još dalje…

Koje komplimente pamtiš? Imaš li neki poseban koji ti se urezao u sjećanje?

Ojoj. Na sreću, tog je stvarno puno u pogledu glazbe, ne mogu ni izdvojiti sve lijepe riječi koje su mi uputili stranci ili prijatelji. To me ohrabruje i čini sretnom. Možda su mi komplimenti zapravo ljudi koji se iskreno dođu zahvaliti na tome što napišem i koji mi opišu što točno osjećaju. Ono zbog čeg odišem zahvalnošću, je kad kažu da (ih) moja glazba liječi. Jedna djevojka napisala mi je „da mi je cijeli svijet premalen“, a dobar prijatelj i kolega Mahir rekao je da mu je „nakon što me odsluša, i tišina suvišna.“ Zapravo sam jako zahvalna i iznenađena što su na mojim objavama na Youtubeu gotovo uvijek komentari koji su više od same pohvale. Često su to priče ili opisi emocije koje sam izazvala. Ljudi odvoje više od trenutka za mene u danu, to je blagoslov. I vjerojatno najveći konstantan kompliment.

Ovako od konkretnog, kolega s radija Marko rekao je da sam kao “šalica čaja na kišan dan”. Ta pjesnička slika mi se baš svidjela.

S kime si sve surađivala?

Lista se lijepo popunjava i baš od svakog glazbenika s kojim sam surađivala sam nešto naučila, primjenjivo i na vlastitom glazbenom karakteru. Uz konstantne suradnice i mentorice Ivanu Husar i Martinu Tomčić, imala sam čast i privilegiju raditi s Damirom KedžomIvanom KindlErvinom Baučićem, grupom DetourFilipom DizdaromTonijem CetinskimTamarom Obrovac, s momcima iz kultnog Tram 11Lanom Jurčević. Neki od njih su i bliski prijatelji, a neki su me obogatili i najmanjom suradnjom.

Foto: Privatni album

Možeš li izdvojiti jednu suradnju koja ti je posebno draga?

Sve su jednako značajne i bogate, ali možda bih izdvojila posljednje gostovanje na povratničkom koncertu Tram11-a. Oni su zaista osobe koje su stvorile i ojačale struju cijelog jednog žanra na našim prostorima. Imati tu čast da s njima izvedem nekoliko pjesmama ispred skoro 9000 ljudi je uspomena i osjećaj koji ću pamtiti cijeli svoj život. Osim toga, sjajni su gentlemani i u cijeloj njihovoj ekipi osjeti se duh prihvaćanja. Od prvog dana probi za njih sam bila umjetnik koji je rame uz rame s njima, a ne samo trenutni gost. Puno sam naučila i od velike Tamare Obrovac. Zapravo, ovo pitanje je grozno jer je ekvivalentno pitanju za majku koja mora odabrati najdraže dijete. Nemoguće! (smijeh).

Dobra si prijateljica s Damirom Kedžom, a bila si i gošća na njegovom velikom solističkom koncertu u Tvornici Kulture kada se osjetila velika ljubav i obostrano divljenje u trenutku kada ste dijelili pozornicu. Kakav je Damir i planirate li ponovno surađivati?

Damir je sjajan. Iznimno velik radnik i jednako takva dobra duša, koja je nesebično podijelila svoje mjesto s nekime tko je zapravo, još malen ispod zvijezda (ili bolje rečeno, među njima). Zauvijek ću mu biti zahvalna na pozivu i gostovanju na njegovom najvažnijem momentu tada u karijeri. Tad smo zaista bili kao jedno i sve što smo u tim trenutcima proba i na samom nastupu prošli zajedno bila je čista, zajednička, jaka energija pjesme i prijateljstva. Privilegija je bila postati dio njegove glazbene obitelji tu večer, a i još na nekolicini zajedničkih nastupa. Uz glazbu, zavoljeli smo se i privatno i jako mi je stalo do njega. U ključnim trenutcima na mom putu je velika podrška. Definitivno mislim da je jedan od najboljih mladih vokala u Hrvatskoj i ima svjetski potencijal. Podržavam sve što radi i jedva čekam vidjeti ga kako sjaji sve dalje i sve više. O službenim suradnjama dalje nismo pričali, iako sam napisala nekoliko pjesama u kojima ga vidim i čujem. Bilo (ili bit će) to lijepo kad se ponovo spojimo!

Gdje najčešće nastupaš i u čijem društvu?

Nastupam sama, ili u pratnji gitarista (do sad je to vjerno bio moj dragi stariji brat, izniman samouki gitarist Jure Jakelić ili pak talentirani mladi kolega Toni Breulj). Lijepo je bilo raditi i s pijanistom i pjevačem Janom Kovačićem, kao i s Riječaninom, gitaristom Zvonimirom Radišićem. Zadnje dvije godine imala sam dosta gaža po Zagrebu, u svom Đurđevcu, ovo ljeto sam odradila i svoju prvu mini turneju po obali u nekoliko gradova, a tri godine nastupala sam i u kazalištu Komedija u spomenutim mjuziklima. Prošla sam i sve važnije umjetničke dvorane koje su uvijek lijepa lekcija i iskustvo javnog nastupa (HNK, Lisinski, MSU…). Trenutno me možete gledati svake subote na prvom programu Hrvatske televizije u sjajnoj emisiji A strana, a izvan tog polako se skupljaju i datumi samostalnih gaža.

Koga bi navela kao svoje glazbene uzore?

Stara garda. Veliki sam fan pedesetih i šezdesetih. Motown, gospel i soul vječni su favoriti. Ottis Redding, Donny Hathaway, Stevie Wonder, Michael Jackson, Nat King Cole, Ella Fitzgerald, Etta James, Freddie Mercury, Gregory Porter su neki glazbenici koje bih mogla preslušavati iznova.

Od urbanijeg zvuka jako volim Ryana Adamsa, Leona Bridgesa, Eda Sheerana, Sama Smitha, Paola Nutinija, Jamesa Baya, Hoziera. Od djevojaka volim sound Banks, Lane Del Ray, Sare Bareilles, Birdy, Alessie Care, Alainis Morisette i Lianne LaHavas. Mislim da se u mom glasu dosta čuje i utjecaj Beyonce koju iznimno volim i gledati i slušati.

Od hrvatske produkcije, moj apsolutni junak je oduvijek bio Gibonni. Zbog njega pišem kako pišem. Sviđa mi se glazba Urbana, Massima, Natali Dizdar, lirika Detoura, Elementala, Pavela, stil Marka Tolje i Jelene Radan.

Što se vrti na tvojoj playlisti u zadnje vrijeme?

Staromodna sam (čitaj šeprtlja s mobitelima), pa glazbu većinom preslušavam kroz playliste na Youtubeu, ploče koje skupljam (i koje skupljaju prašinu u mojem stanu), albume koje prođiram kroz posao, u autu… Da se uloviti krasnih stvari i novih izvođača. U zadnje vrijeme su to Grace Carter, Kevin Garett, Lewis Capaldi, Jessie Ware, JP Cooper, John Mayer, novi Sam, vratila sam se i Lauryn Hill… Jako podržavam i mladu hrvatsku scenu koja, imam osjećaj, mijenja stvari malo po malo. Tome se jako veselim. Trenutno od naših pojačano slušamAugusteAntonelu Đinđić i bend The A!.

Što misliš o domaćoj kantautorskoj sceni?

Čini mi se da u posljednjih nekoliko godina zaista cvjeta, odnosno da su kantautori postali bolje prihvaćeni od mainstream publike, pogotovo žene. Još uvijek je to dosta underground i u alternativnom folderu, gdje se nekako pretpostavlja da njihova glazba nije za široke mase, ali ja baš mislim suprotno i čekam da ih ljudi počnu još više otkrivati kao skrivene dragulje. Treba to podržavati, to je zaista lirika i glazba koja je izvorna i emocijom, osobom, ali i našim jezikom, za koji je često miskoncepcija da ne može biti toliko jak; Voljela sam odlaziti na liveove Sare Renar, draga mi je Luce, divne su mi Ivana i Gordana iz Augusta, tek sam otkrila Irenu Žilić, a od momaka mi je vrlo zanimljiv Matt Shaft (Matej Magdić, koji svira nekoliko instrumenata i piše autorsku glazbu i na engleskom i na hrvatskom).

Prema tvojem mišljenju, je li se moguće probiti na našoj sceni bez prilagođavanja tržištu?

Naravno. Možda je to teži put, ali je stvarniji, iskreniji, a i na kraju – dugoročniji. Ništa instantno nikad me nije privuklo, a još važnije niti dirnulo. Dosadašnjim iskustvom uvjerila sam se mnogo puta da je uvijek prošlo sve što sam radila od sebe i iz sebe, i u glazbenom i u fizičkom smislu (od stava do mode npr.). U priči s kolegama i svojoj okolini zapravo, najčešće čujem da su ljudi izgubili interes kad sadržaj ode previše u mainstream. Nije to nužno loše, ali mislim da treba ići dozirano, čisto ako se želi dobiti takav sound. Neka pretjerana gluma, mazanje očiju sebi i slušateljima, ja imam averziju prema tome. Mislim da to nije prirodno, i da u trenutku kad ideš za time, zapravo to što radiš prestane imati smisla. Publici ne možeš lagati, pa će tako uvijek prepoznati nešto stvarno/lažno. Možda je to sporiji i teži put, ali svakako isplativiji, ljepši, snažniji. Treba biti strpljiv i zahvalan.

Foto: Veronika Orešić

Pričajmo o snovima! S kime bi voljela surađivati?

Uh, to je kao da me pitaš što bih voljela naučiti (sve). U Hrvatskoj je definitivno apsolutan san Gibo. Nakon njega i Urban, volim Aljošu Šarića i družicu mu Tonku, Olivera. Mislim da bi bilo bogato raditi i s Nikšom Bratošem ili možda pisati s Dinom Šaranom. Produkcijski mi je interesantan Massimo. Sve su to ljudi koji nisu čisto performeri, već pravi umjetnici, tekstopisci, aranžeri. Volim misliti da sam sposobna malo više od samog pjevanja. O stranim glazbenicima mislim da neću ni početi razmišljati, intervju će trajati do sutra.

Gdje bi voljela nastupati?

Isprobala sam Dom Sportova, Tvornicu, naš i riječki HNK, Lisinski, ali uvijek uz nekog. Voljela bih kročiti glazbeno i sama u sve navedeno. Neki veći dalji san je i Arena, lijepo mi je slušati koncerte na Zrinjevcu. Izvan Zagreba, sviđaju mi se hale u Ljubljani, čujem da je zahvalno u Sarajevu… Zapravo, bilo gdje izvan Zagreba bilo bi fora, a naravno, među ambicijama mi je isprobati i stranu publiku negdje. Kad bi mogla birati ovog trena teleportaciju na svirku, moj odgovor bi bio možda Nashville, Louisiana, London. Ma eto vidiš, stat ću!

Glumiš u Komediji. Kako je došlo do toga i u kojim si predstavama glumila?

Komedija se dogodila putem uz izniman trud i odricanje. Uz ansambl Husar i Tomčić radili smo neprestano na glumi, plesu i pjevanju, i u tri godine sastavili tri mjuzikla pod autorskom palicom Ivane Husar. Prva predstava bila je Audicija, godinu nakon mjuzikl Hallelujah, a nakon tog mjuzikl Cesta. Uloge su bile romantične, humoristične, u svakoj od njih našla sam sebe i na psihološkoj i u umjetničkoj razini. Bilo je profesionalno i naporno, ali zapravo u većini trenutaka nismo imali osjećaj da radimo, već da samo volimo to što stvaramo. A to je onda i savršena definicija rada. Trenutno je kazalište nadjačala glazba, ali zasigurno bih se voljela vratiti i okušati u sličnom jednog dana. Od malena mi je najdraže bilo gledati iznova Briljanteen u Zagrebu u Komediji. Gledajući primjerice Đanija Stipanićeva, točno se sjećam kako sam tada maštala o svojim koracima u mjuziklu.

Svojevremeno si na svojem YouTube kanalu objavljivala videe pod nazivom LUpetanje. Već dugo nisi izbacila nikakav video. Još uvijek nisi osmislila intro, nemaš vremena ili nešto treće?

Haha, kako ste me prokužili. Ma YouTube je moj najkorišteniji medij, televiziju ne gledam, radio slušam i previše, a opuštam se uz sadržaj na YT. Mislim da je moj humor dosta oblikovan time. Uvijek sam željela probati napraviti svoj kanal i svoj sadržaj i ti videi su ispunjena želja. Traže mnogo vremena, truda, montiranja i sadržaja, a ja uz sve što radim nemam uvijek vremena za to. Najsmješnija situacija bila mi je ovo ljeto u Poreču na Rise up festivalu kad mi je dvoje random ljudi došlo reći da me gledaju i da im je super moj content, ali ne glazbeni, nego vlogerski. Lupetanja će zasigurno biti još u nekom trenu, ali ipak sam poLU youtuberica. Ovi klinci iz JOOMBOSA me šišaju previše.

Zaključno: pjevaš, glumiš, voditeljica si na radiju i vlogaš. Postoji li još nešto što bi voljela isprobati i čime bi se voljela baviti?

Realna sam, pa je detaljniji rad na glazbi zapravo još uvijek prvi san. Želim se okušati u produkciji, još nekom instrumentu uz klavir i gitaru, aranžiranju. Oduvijek sam voljela i ples. Radio je moja druga ljubav uz to, tako da će to uvijek ostati ambicija i polje u kojem želim napredovati. Konkretno, radijsko ili televizijsko voditeljstvo mi je interes. Ono čemu težim je i korištenje glasa u druge svrhe u medijima – crtići, reklame, čitanje u emisijama ili dokumentarcima. A voljela bih putem i napisati knjigu, ili izdati knjigu poezije.

Foto: Veronika Orešić

Kakvi su ti planovi za budućnost?

Kao Djevica u horoskopu i tatina kći (u ovom slučaju baš od mog tate), volim planirati i imati svaki korak razrađen, inače počnem paničariti. Na sreću imam divne prijatelje i obitelj koji me usporavaju i tješe da idem korak po korak, bez 10 post it papirića. Ok, nekad ih trebam jer mi mozak radi 100 na sat pa bih zaboravila sve što želim reći, napraviti i ostvariti. Ali, korak po korak do glazbenih raznih stepenica. Najjednostavnije rečeno. Autorska snimljena glazba, EP ili album, male turnejice doma i možda vani. Živjeti san, sanjati životne puteve.

I za kraj nam otkrij svoju najraniju dječju uspomenu koja uključuje glazbu?

Kao mala, voljela bih puštati glazbu koju sam obožavala, uzimati što mi je bilo pri ruci (najčešće daljinski ili četku), zažmiriti, nasred sobe pjevati i praviti se da nastupam pred publikom koja me cijeni i prihvaća takvu kakvu jesam. Bilo bi tu isprepadanja kad bi oči otvorila i vidjela kroz prozor da netko dolazi, ili tatu i mamu na vratima kako slušaju. Mislim da su to sve bila maštanja i pripreme za Lu sada. Mislim da devetogodišnja Lu negdje u svemiru gleda na mene sad i sretna je što to polako postaje stvarnost.

Lu, želimo ti puno sreće u daljnjem radu!