Kazalište…mjesto u kojem se događaju magične stvari, mjesto koje vas može nasmijati, rastužiti, uveseliti i zabaviti. Mjesto koje bi svi voljeli da posjećujemo češće, no baš nekako uvijek nađemo izgovor. Još za vrijeme božićnog vremena, mnoga dječja kazališta su nudila predstave za djecu od godinu pa naviše i baš sam htjela da idemo, pogotovo na dječjeg Orašara, no zaključila sam da je ipak bilo prerano i drago mi je da sam čekala.

Prije nekih desetak dana, nazvala me frendica i rekla – idemo s klincima u kazalište? Može! Jedva čekam kako će ona doživjeti i kako će se osjećati na mjestu u kojem sam ja provela puno vremena odrastajući. Moja mama je bila vrlo, rekli bi danas ambiciozna i nadobudna, ali zapravo je samo voljela da sve iskusim i pružila mi je zaista divno djetinjstvo u kojem smo gotovo svaki vikend bile gošće kazališta lutaka.

Tako sam ja, nadobudna i ful ambiciozna rekli bi, odlučila svoje još ne-dvogodišnje dijete odvesti u kazalište. Predstava je bila prilagođena tako malim klincima i zaista zabavna pa i za nas odrasle, iako je nama veći gušt bio gledati malce kako se smiju i vesele svakoj ludoriji koju je glumac izvodio na pozornici. Prije samo predstave, Lota je imala svoj mali show u predvorju kazališta gdje je neprestano ljubila jednog dječaka sve dok nije dobila pusu natrag na oduševljenje svih pristunih, većinom mama. Ajde tu sam bar dobila potvrdu da mi ju nisu zamijenili u rodilištu – moja mala kopija izvodila je iste ludorije kao i ja prije 30-ak godina.

Iako je predstava bila iznimno edukativnog i humorističnog karatera, Lota je proživljavala pravu dramu, a u nekim situacijama čak i horor. Bilo je vrlo smiješno gledati ju u svim tim situacijama, a zadivila me razinom koncentracije jer punih pola sata nije ni trepnula. Ona i njezin kazališni prijatelj, predstavu su odgledali u jednom dahu i nama mamama dali thumbs up za ideju odlaska u neki novi svijet.

Iako mnogi roditelji tvrde da njihova djeca ne bi mogla sjediti mirno, gledati, slušati vjerujem da to nije tako. Kazalište je zaista jedan poseban svijet u kojem sva mašta postaje stvarnost, pogotovo dječje kazalište gdje se glumci trude izvući osmijehe i iz najmanjih klinaca i klinceza. Kapa do poda tim ljudima koji uz vrisku, galamu, penjanje na pozornicu i frktanje nosa mama čije dijete je baš najzločestije, uspiju odigrati predstavu u komadu, bez zamuckivanja i kao da ju izvode pred praznom dvoranom u tišini. Zaista smo uživali i jedva čekamo novu predstavu za najmanje na programu kako bi mogli uživat opet i opet…

Iako smo mi nadobudne mame nakon kazališta poželjele popit kavu u obližnjem kafiću, naši mali kazalištarci su odlučili da to ipak nije izvedivo baš tada kako si mi želimo i da ćemo ispijanje kave i malo slatko tračanje morati ostaviti za neki sljedeći puta, ali ajde barem su nam dali da se poigramo u parku 🙂

Ono što mogu zaključiti nakon cijelog ovog doživljaja koji je za nas bio još jedan onaj #firsttime je da sam presretna što živimo u gradu, zajednici u kojoj se nudi puno dječjih aktivnosti i kako je svaka minuta provedena uz dječji osmjeh predivna i odličan pokazatelj nama roditeljima da valjda ipak nešto dobro radimo u tom cijelom roditeljskom košmaru.