Piše: Ines Vuković

 Ja, glavni protagonist, puno znoja, hrabrosti i jedna planina.

Bila je sredina rujna, iznimno topla jesen, još se bez problema po zalasku sunca moglo sjediti na balkonu u kratkim rukavima. Okružena ekipom koja je neprestano vodila razgovore o često organiziranim druženjima i planinarenju, nisam mogla a da ne iskažem interes, te se tako pridružim kod sljedećeg penjanja.

Subota. Prva pomisao: „Što je ovo meni trebalo“? Umjesto da se izležavam, ispijam kave u gradu, ja moram (ne moram) u planine. Kao svi vrsni planinari, pripremila sam adekvatnu opremu, uz napomenu da nisam znala što to znači adekvatna oprema! Za mene najvažnija stvar bila je ruksak napunjen vodom, hranom i čokoladama.

Putem su me ohrabrivali i uvjeravali da neću imati problema sa osvajanjem vrha i da ću se definitivno „navući“ na ovakvu vrstu rekreacije. “Kako da ne…koliko moraš biti lud da se svako malo penješ uzbrdo, dehidriraš, oznojiš se, umoriš i da se nakon pola sata istim putem vraćaš nazad.” Bila sam i više nego spremna okušati se i u ovome. Moja prva planinarska avantura bila je Ivanščica. Ok, ok, već zamišljam kolutanje očima nekih iskusnih penjača, ali u onom trenutku Ivanščica je za mene bila u rangu Mount Everesta. Najviša točka Hrvatskog zagorja s najvišim vrhom na 1060 metara.

Fotografije: Ines Vuković

Na dnu, u selu Prigorec, blizu Ivanca ostavili smo auto, a dalje sam ovisila samo o vlastitim nogama. Stojim na samom ulazu šume i snimam pogledom ono što se nalazi ispred mene. Sam početak bio je entuzijastičan, pun adrenalina i uzbuđenja. S punom opremom bila sam spremna za osvajanja! Takav optimizam nije dugo trajao. Nakon nekoliko desetaka metara hodanja uzbrdo disanje je postajalo teže, s vidljivim znakovima otežanog hoda. Staza sve napornija, strmija, a jedino o čemu razmišljam kako pravilno zagaziti, odabrati dobru stepenicu i u slučaju potrebe dohvatiti prvu slobodnu granu. Stres! Nisam se dala smesti preprekama na putu,  jedino što mi je kroz glavu prolazilo: „Možeš ti to, ovo nije ništa“! Dionice su se izmjenjivale. Nakon uzbrdice i predinfarktnog stanja, dočepala sam se ravnog dijela, doduše na svega nekoliko minuta, ali sasvim dovoljno da se saberem i spremim za nova iznenađenja.

Ekipa je i dalje držala tempo, vjerojatno iz njihove perspektive nimalo zahtjevan, ali s moje strane, miješale su se vrtoglavica i razmišljanje o odustajanju. Nakon prijeđenih prvih 20 minuta hoda, shvatila sam da nema smisla forsirati i dokazivati da mogu do gore bez ikakvog problema, jer to nisam mogla. Usporila sam tempo i počela uživati u hodu. Shvatiš da uvijek negdje žurimo i da je ovo pravo mjesto da stavimo pauzu i naprosto ne razmišljamo ni o čemu. Usporavajući korak, dala sam si priliku osvrnuti se oko sebe i diviti se. Ne sjećam se kada sam zadnje prošetala kroz šumu, osjetila miris svježeg zraka, divila se lišću u jesen i nekako me sve vratilo u djetinjstvo. Odjednom zaboravljam na gubitak snage, više ne razmišljam da je vrh jedini cilj, izgubljena sam u  pričama i zajedničkom druženju.

Nisam puno zaostajala…Borila sam se sa traženjem odgovarajućeg puta, koji je bio prekriven lišćem, što ga je otežavalo i tražilo veći oprez. „Još samo malo“! Prvi izlaz iz šume, oštriji uspon i stijene koje su bile definitivno vrijedna prepreka za ono što je slijedilo, Veliki Konj. Pogled koji se ne propušta.Okružena šumom, visinama i pogledom koji seže i ne vidi mu se kraja. Nevjerojatno zadovoljstvo i sreća.  Jednom sam negdje pročitala da nije bitno biti jaki nego se osjećati  jako! Upravo tako sam se i ja osjećala!

Do samog vrha dijelilo nas je manje od pola sata i kako smo mu bili bliže, tako je i uspon bio veći! Borila sam se sa znojem i povremenim gubitkom vlastitog daha, ali penjala sam se s tolikim osjećajem zanosa i uzbuđenja. Cilj. U daljini velika drvena ploča sa otisnutom visinom (1060 m) i pokazivačem prema vidikovcu. Uz sav napor našla sam još to malo snage da se popnem i zabilježim fotku sa najviše točke na Ivanščici. (u ovom slučaju materijalni dokaz bio je od velike važnosti! 🙂 ).

U trenutku kada sam napravila 360 stupnjeva oko sebe, sama sa sobom, sve je dobilo neki smisao. Shvatiš kako je hodanje i druženje s prirodom druženje sa samim sobom. Ne mogu vam opisati osjećaj kada nakon sat vremena uzbrdice, bolova, iscrpljenosti sjedneš ispred planinarskog doma, izuješ tenisice i naručiš grah.

Koliko sam god smatrala da sam fizički i više nego spremna za susret s planinom, to je zapravo bio najlakši dio. Psihički dio je onaj koji je presudan i koji ti daje snagu da nastaviš usprkos nekim preprekama koje u tom trenutku stvaraju problem. Osvajanje samog vrha je šlag na torti…onaj bolji dio je put do njega.

Ne mogu reći koji je  savršen trenutak da se odvažite i osvojite vlastiti vrh. Ne postoji savršeni trenutak, vrijeme, kondicija, a ni godine ne igraju nikakvu ulogu da biste se upustili u ovakve avanture. Upravo najveća radost u životu proizlazi iz novih iskustva, a još je veća sreća pomicanje vlastitih granica, širenje horizonta i svaki novi dan gledati kao novu priliku. Dokaz su ljudi s kojima dijeliš pređene kilometre, priče uz čaj na samom vrhu, pozdrave prolaznika planinara, a svima nama je jedan zajednički cilj: izgubiti se u prirodi i pronaći samog sebe!
Odvažnost, opuštanje, odmor i ljubav prema samome sebi! Najveći dokaz su ljudi, prijatelji, planinarska obitelj, koji pobjeđuju vlastiti strah i  pronalaze sreću upravo u visinama.

Što noge ne plate, to oči ne pamte. Ante Jukić                                                                                                            

Nije sve u osvajanju vrhova. Najveći doživljaj je osvojiti vrh kao zaslugu, svaki pogled koji se s njega pruža, priroda i dobri ljudi s kojima dijeliš upravo taj doživljaj.  Ranko Grković

Planinarenje gledam kao pronalazak same sebe, pomičem svoje granice! Tišina, ljepota neusporedive su i ne može svatko pronaći takav mir. Zato sam jako ponosna. Nives Divić

Osim ljepote planina, dolina i šuma, planinarim jer mi ono predstavlja slobodu, zaboravim na brige i obaveze na nekoliko sati. Do sada sve ljude planinare koje sam upoznao puno su smireniji i veseliji ljudi. Fotografiram upravo iz razloga da ljudi uoče ljepotu i slobodu koja ih okružuje a rijetko kad je iskoriste. Za mene je to neprocjenjivo iskustvo. Zvonimir Drolc

 

 

Bilo je situacija kada je put trajao nekoliko dana. Na izmaku snaga bila sam primorana odustati, možda zbog straha, blokade, instinkta. Ali nema razočarenja, naprotiv! Nije uvijek vrh cilj koji nas ispunjava. Štefi Vidić

 

 Tijelo se fizički umori, ali cilj je pronaći snagu u sebi koja te tjera do kraja. Najveća motivacija cijelog puta jest duhovno ispunjenje. Traženje samog sebe da bi ostvario cilj! To je moja vodilja. Davor Rugovit Miketa