Razgovarala: Dora Ivić

Kao jedini zagrebački studenti iz bivšeg razreda, Josipa i ja se sastajemo na dogovorenom mjestu. Naravno, za nas obje je i ovaj sami sastanak znak nekakvog svojevrsnog uspjeha. Josipa, studentica glumačke akademije u Zagrebu i ja Dora, studentica  nutricionizma i suradnica lifestyle portala. To je svakako za svaku od nas ostvarenje snova.

Kroz provedenu srednju školu s Josipom uvijek se provlačilo pitanje: ”Hoće li uspjeti?”. Od samih početaka zaljubljenica u umjetnost i  dramski nastup, Josipa nas je redovito uveseljavala svojim nastupima. Sanjala je upis na Akademiju otkako je poznajem, a kroz razgovor s njom otkrila sam koliko je napredovala te da joj dobro stoji buduća karijera. Ovo je priča o tome kako se snovi uvijek ostvaruju onima koji sanjanju, pa čak i kada dolaziš iz malog grada kao što je Metković koji ne ostavlja puno prostora za razvitak umjetnika.  Na svu sreću, Josipa se rano upoznala s književnošću i uvijek je bila vođena pravcem i idejom majke profesorice hrvatskog  jezika i književnosti.

Koja ti je najdraža epoha svjetske književnosti?

Najdraža epoha mi je moderna jer je uključila ljudski duh u, do tada, gotovo pragmatičnu književnost koja propitkuje čovjeka u suodnosu sa zajednicom (kojom se odupire ili ju podupire), a bavi se i otkrivanjem dubina kako bi se (napokon?) pokušalo odgovoriti na pitanje ‘Tko je čovjek?’, ‘Što se to događa u njegovoj nutrini?’, tj. na koji način probavlja svijet oko sebe…U svakom slučaju pitanjima kojima se bavi i glumac kad radi na ulozi.

Kada bi se mogla poistovjetiti s nekom od heroina iz književnosti tko bi to bio? Dakle, ako bi imala priliku, koji lik bi htjela dovesti na scenu?

Drevne su mi heroine jednako zanimljive kao i moderne, tj. heroine su heroine.

Njima vrijeme ne predstavlja ništa, jer se izazovi  pred koje su postavljene ne mijenjaju.

Možda zato što je naše društvo ustrojeno na grčkoj kulturi, pa država i Crkva jednako snažno utječe na pojedinca kao i nekada i ovisan je o njima, primoren se odrediti ili uklopiti. Snažna je individua jednako neprihvatljiva kao i danas, pogotovo kad je to  žena.

Koga bih htjela igrati? Nisam sigurna. Svaka mi je uloga inspirativna, a nemam iskustvo igranja puno velikih uloga. ( do sad sam igrala Anu Petrovnu (Platonov, Čehov), Kraljicu Elizabethu (Richard III, Shakespeare) i to u ispitima na ADU). Bojim se odgovoriti jer nemam dovoljno iskustva da bih znala kako se odrediti prema junakinjama koje nisam pomnije proučavala. A do tad je moj odgovor: SVE.

Koliko ti je u tvom putu pomogla majka profesorica hrvatskog jezika i književnosti?

Moja mama obožava umjetnost i od malena nas je zabavljala malim kućnim lutkarskim predstavama, čitala nam priče, poeziju. Kad je došlo vrijeme da odlučim što želim biti u životu (4. osnovne, jer tako to rade nadobudna djeca), ona je upregnula svoja kola i vodila me na glumačke radionice u Split, Zagreb, Pazin…  Jednom sam putovala sama do Zagreba i nazad (inače, zna one koji ne znaju, to je 14 sati putovanja) kako bih pogledala određenu predstavu i na kraju nisam uspjela pronaći kazalište. U svakom slučaju, ne vjerujem da bih puno napredovala bez mame, jer, nažalost u Metkoviću nema baš potencijala za razvoj mladog čovjeka. Neću dalje, jer me to jako ljuti. Malo sam ljubomorna na stanovnike velikih gradova koji su okruženi raznim kulturnim događajima i prilikama za napredovanje i ostvarenje svojih snova.

Opiši nam jedan tvoj dan na Akademiji.

Svaki dan imamo tri glavna, umjetnička predmeta ( Scenski pokret, Scenski govor i Gluma) između kojih se isprepleću teorijski predmeti ( Povijest kazališta i drame, Naglasci hrvatskoj jezika, Dramatologija itd.). Praktički smo po cijeli dan na Akademiji, od 9 do 21. Ponekad  imamo i noćna predavanja koja mogu trajati puno više od 21h, no, kako nam kažu naši profesori, mi IMAMO SREĆE jer, u vrijeme kada su oni studirali, oni bi cijelu noć, do jutra imali predavanja. Kad nam se približi vrijeme ispita, onda na ADU idemo i vikendom. Tada ne znam ni koji je dan, jer je ponedjeljak jednak nedjelji. Duhovito, zar ne?

“Kao i sve slobodne djevojke”, Gavella

Kako si uspjela pobijediti strah od prijemnog ispita?

Kad sam prvi put došla na prijamni ispit, nisam znala  što očekivati. Mala iz Metkovića. Profesori na Akademiji? Tko?  Vjerojatno zbog toga nisam imala preveliku tremu, jer ih se  (s obzirom da ih nisam poznavala) nisam niti bojala. Šalim se. Naravno da sam imala tremu, ali trema je super stvar! Daje ti adrenalin. Nije prijemni toliko strašna stvar, pogotovo za ljude koji su sto posto uvjereni da žele biti glumci. Profesori trebaju prepoznati u kandidatu fleksibilnost, odnosno da prima dobro upute, da ih može primijeniti na tekstu i pokazati dio sebe u istom.

Naravno da nitko nije izvrstan glumac na prijemnom ispitu, niti oni traže od nas da to budemo. Bitno je da prepoznaju potencijal i želju za radom na sebi.

Koliko za tebe znače profesori i kolege s akademije?

ADU nije tipičan fakultet,kao što je opće poznato. Inače studenti mogu uzeti knjigu i samostalno naučiti sve iz iste, bez predavanja.  Nama knjige o glumi pomažu, ali nikad ih, kao studenti ne možemo do kraja razumijeti, jer  nismo dovoljno objektivni da znamo samostalno procijeniti jesmo li primijenili upute iz knjige ili ne. Naime, ponekad se glumac osjeća super, ali to ne dopire do publike, a ponekad bude potpuno nezadovoljan izvedbom, a publika je oduševljena. Mi možemo iz knjiga zapamtiti tehničke stvari i vježbe, ali tu su profesori koji nas uče kako ih primijeniti, svatko na svoj način, Vjerojatno je veoma teško biti profesor na Akademiji, jer  svatko od nas 12 ima vlastite probleme kojih se trebamo rješavati. Svakako, nismo svi niti na istim razinama zrelosti ( na mojoj godini neki studenti imaju 19 godina, a neki 27), pa nas profesori često moraju i preodgajati. 

Što se tiče kolega, oni su potpora,prijatelji, osobe s kojima provodimo 12 sati u danu i zato je veoma bitno da se sve nesuglasice (kojih mora biti između 12 ljudi, jer smo potpuno različiti) potisnu i rješavaju, jer svi moramo raditi na sebi, što je nemoguće ako je radna atmosfera nezdrava. Imam sreće, jer se moja godina jako povezala i postali smo malena obitelj.

Koliko je za samog glumca bitan omjer samog talenta i upornog rada na sebi? Može li osoba uspjeti ako se isključivo uzda u talent?

Umjetnost nije ništa apstraktno i samo amateri igraju jedino kad imaju inspiraciju. Umjetnost je vještina koja se vježba svaki dan.

Koliko je god poželjno imati talent, ako se ne radi na sebi, onda nam nije niti potrebna Akademija. Glumac koji pokaže sve što može i ne širi taj opseg, ostaje zarobljen u siromašnom znanju stečenom od vlastitog iskustva. Ako se nekom redatelju i svidi to što takav glumac nudi, on najčešće postaje typecastan, odnosno tražen za jednu vrstu uloge koju dalje fura, jer mu dobro ide.  Ne želim da mi se to dogodi, jer ljepota ovog posla je različitost uloga, stanja, emocija koji nas ispražnjivanjem- ispunjavaju. 🙂

Koji su tvoji planovi za budućnosti? Htjela bi ostati u Hrvatskoj ili sanjaš svjetsku scenu?

Svakako bih voljela u budućnosti raditi u Hrvatskoj, ali i vani. Uskoro barem nakratko planiram otići u inozemstvo i na taj način pomalo usavršavati engleski jezik. Ako ništa, uvijek mogu glumiti opaku rusku navijačicu Spartaka koja je nenadano došla kao špijun među navijače Liverpoola!

Postoji dosta anegdota koje bi se mogle ispričati o našoj Josipi, ali do idućeg puta ostaju u tajnosti. Josipina karizma, vedar duh i talentiranost sigurno su dobar početak buduće karijere! Svakako je potrebno naglasiti kako je Josipa jedina ženska osoba iz Metkovića koja je ikad upisala glumačku akademiju, a na nama je samo da željno iščekujemo nastavak ove priče.