Jelena Kastaneti za sebe kaže da je djevojka koja balansira između sporta i umjetnosti. Stoga je možemo predstaviti na nekoliko načina – višestruka hrvatska prvakinja u hrvanju i viceprvakinja svijeta, prvakinja Hrvatske u powerliftingu, a mi smo je odlučili predstaviti kao mladu spisateljicu. Već je s jedanaest godina znala da će postati spisateljica, a danas iza sebe ima objavljenu zbirku pjesama “Bez povratka” i veselimo se njenom prvom romanu “(Moj) dnevniče”. Dok ne primimo roman u ruke, odlomke čitamo na njenom Instagram profilu.

Od Jelene smo saznali kakav je osjećaj objavljivati svoj prvi roman, u kojem je trenutku sve počelo i zašto je njen zaštitni znak djevojčica u zelenoj haljini.

Uskoro izlazi tvoj prvi roman „(Moj) dnevniče“. Kako ti idu pripreme i kakav je osjećaj?

Tako je! Pripreme su počele još 15. kolovoza, kada sam isti započela pisati. Dva mjeseca kasnije, roman je bio gotov, ali najteže je tek tada počelo. Potraga za izdavačem, urednikom, sastanci, pregovori i slično. Rado bih da mogu samo pisati, a da se ovaj tehnički dio nekako obavi sam. Ipak, sve je to dio mog puta, pa je na meni da isti prihvatim s osmijehom. Tako ga je lakše prelaziti. Kada govorimo o osjećaju, rekla bih da sam nevjerojatno uzbuđena, iako mi se to čini kao preslaba riječ da opiše svijet u kojem se trenutno nalazim. Roman upravo šeće od lektorice, urednika, dizajnerice, pa do mene i tako u krug. Pitanje je dana kada ćemo staviti zadnju točku, ali mislim da u ožujku sve treba biti vani. Ako se od sreće može umrijeti, možda ja tada umrem, ne znam. 🙂

Fotografija: Doringo

Otkud ti inspiracija za pisanje romana – radi li se o stvarnim događajima iz tvog života?

Inspiracija je nastala u Splitu, na ljetovanju. Tamo je rođen netko tko je uvelike utjecao na mene i moje pisanje. No radnja je potpuno izmišljena. Nisam nikada ni bila u Stockholmu, gdje se odvija dobar dio romana.

Koji je to bio prijeloman trenutak u kojem si odlučila „Napisat ću roman.“ i kako ti je išlo pisanje? Tko ti je za to vrijeme bio najveća podrška?

Mislim da sam u prethodnom pitanju odgovorila na dobar dio ovoga.

Bio je utorak, 15. kolovoza i jednostavno sam predvečer uzela laptop i tipkala, tipkala, tipkala. Istipkala sam jedanaest stranica kada sam shvatila da su 2 sata iza ponoći. To danas i je početak mog romana.

Legla sam na spavanje, no nije potrajalo. 15-ak minuta kasnije ustala sam, nanovo uzela laptop i istipkala zadnje četiri stranice. To i je kraj mog romana, nisam ga mijenjala. U naredna dva mjeseca trebala sam samo spojiti točku A s točkom B, krivudajući kako god poželim. Za to vrijeme najveću sam podršku imala u obitelji, prijateljima i u osobi iz drugog odgovora.

Tako si mlada, a uskoro ćeš iza sebe imati i zbirku pjesama i roman. Što bi savjetovala svima koji žele, a iz raznih razloga ih je strah započeti s pisanjem?

Ajme, kako je lijepo ovo pitanje! To je zbilja ostvarenje snova jedne djevojčice koja je još sa jedanaest govorila “Ja ću biti pisac.”

Onima koji žele, a strah ih je? Citirala bih jednog divnog, fiktivnog, pisca kojeg ćete upoznati u mom romanu – “Koračaj prema svojim strahovima.” Savjetovala bih da budu uporni, da iznova pišu, čitaju, pa nanovo pišu i tako u krug. Snovi su ostvarivi, ne bismo ih sanjali da nisu.

Nedavno si na svom Instagramu objavila da djevojčica u zelenoj haljinici predstavlja tebe, a primijetili smo i da obožavaš zelenu boju. Zašto baš zelena boja? I zašto baš ilustrirana djevojčica?

Tako je! To je moj zaštitni znak. Ilustracija je rađena po meni i nije trebala biti djevojčica budući da ja nisam, no kako me često takvom vide, dobila sam animiranu verziju sebe baš u liku djevojčice. I, svidjelo mi se. Mislim da postoji više razloga. Kao prvo, oči su mi zelene, pa se oduvijek šalim da mi je sve što vidim – zelene boje. Odrasla sam okružena šumom i veliki sam zaljubljenik u prirodu, u livade, piknike i slično. Tako i “djevojčica” ima zelenu haljinu s uzorkom tratinčica, koje su moje omiljeno cvijeće.

✒📖 Pitate me često o djevojčici u zelenoj haljini. Djevojčica je zapravo djevojka, djevojka je možda i žena, a žena na kraju i je djevojčica. Crtež je rađen po meni, pa je to moja duga smeđa kosa, pa su to moje usne, pa su to moje zelene oči, pa je to moj sanjarski, a budni, pogled na svijet. Pa je to zaljubljenost u položaju dlanova tijekom promatranja. Pa sam to ja. I tako sjedim na svojim inicijalima i najčešće me viđate u kutu ispod nekoliko riječi, kako gledajući pokazujem da vjerujem u napisano. I tako na sebi imam zelenu haljinu, a zelena mi je (iako sumnjam da je itko propustio tu činjenicu) omiljena boja. Čak mi je i ljubav zelena. 💚 Uzorak na haljini je tratinčica koja mi je omiljeni cvijet jer je naizgled malena, krhka i nježna, baš poput djevojčice. Ali preživljava sve uvjete, uljepšava svako mjesto na kojem se nađe, u stanju je svakoga obradovati. I – voli ili ne voli. A najvažnije od svega, nije na prodaju. Tako bi trebalo biti i sa ženama. Naročito onima koje uvijek ostaju djevojčice. 🌼 . . . . . #kastaneti

A post shared by Jelena Kastaneti (@kastaneti) on

Obožavamo pratiti tvoj Instagram profil i čitati citate i ulomke iz romana. Imaš li svoj omiljeni citat? Ako da, koji je to? 

Hvala puno! Zbilja svakog dana raste broj ljudi koji me čitaju i neizmjerno sam na tome zahvalna.

Primijetila sam da većina voli dio iz romana koji govori o čekanju, naročito rečenicu “Ti si moje najveće jedva čekanje.” Ja, pak, volim onu “Moje omiljeno mjesto na svijetu ima svoj raspon ruku.”

Veselim se tvom čitanju romana i odabiru one tebi najdraže rečenice.

I za kraj, što bi ti rekla mala Jelena koja ima deset godina da te danas vidi, a što bi ti rekla njoj?

Mislim da sam pisati počela sa jedanaest. Desetogodišnjoj sebi rekla bih “Iduće godine sanjat ćeš veliki san. Čvrsto se uhvati za njega i ne puštaj, ostvarit ćemo ga zajedno.” A što bi ona rekla da vidi mene? Hmm, dvoumim se između “Nismo baš narasle, ha?” i “Ostvarile smo onaj san!”.