Razgovarala: Dora Ivić

Jelena Balabanić Mavrović, osnivačica je Centra BEA koji pomaže oboljelima od poremećaja hranjenja u Hrvatskoj. Projekti Centra BEA provode se pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravlja RH i Grada Zagreba, a stručnu pomoć u Centru BEA oboljeli i njihovi bližnji mogu dobiti u svakom trenutku, bez uputnice i uz zajamčenu anonimnost.

Sam Centar nudi razne oblike pomoći kao što su grupe podrške, nutricionističke grupe, individualni razgovori s psihologom, te grupe podrške za roditelje oboljelih. U Centru BEA provode i preventivne programe kroz jačanje samopouzdanja učenica zagrebačkih srednjih škola gdje se djevojkama kroz interaktivne radionice nastoji osvijestiti ideja o “vlastitom ja” i “volim sebe takva kakva jesam”.

Fotografije: Ivona Zec

Jedan takav projekt “Tko je to u ogledalu?”  je projekt prevencije poremećaja hranjenja – anoreksije, bulimije i nespecifičnog poremećaja hranjenja, a bavi se temama koji se tiču oblikovanja ženskog identiteta, stjecanja samopouzdanja, razbijanja medijskih stereotipa o ženskoj ljepoti, poboljšanja prehrambenih navika, razvijanja pozitivnog odnosa prema svome tijelu i dr.

Od rujna ove godine krenuo je projekt pod nazivom “Dozvola za nesavršenost”, a ideja je izrealizirana od strane Sare Peranić studentice ERF-a. Cilj navedenog projekta je osnaživanje djevojaka u srednjim školama, jačanje emocionalnog zdravlja, razvoj pozitivne slike o sebi te izgradnja kritičkog stava prema podložnosti utjecaju medija. Tijekom radionice djevojke dobivaju kartice koje su zapravo njihova ‘’Dozvola za nesavršenost.’’, a koja im dozvoljava vlastitu definiciju lijepog te ih podsjeća kako savršenstvo iz medija ne postoji već je produkt profitabilnih industrija stoga je usporedba s licima s naslovnica težnja nečemu što ne postoji. Umjesto toga, projekt pomiče fokus na ljude, interese i vrline koji nas ispunjavaju.

Navedene slike s kartica djelo su perspektivne mlade umjetnice Toni Mažuranić koja 13.5.2017. u centru BEA drži predavanje o putu izlječenja od anoreksije, a iz BEA-e pozivaju da svatko tko osjeća potrebu slobodno dođe i pronađe inspiraciju u uspješnoj priči oporavka.

Koji su bili glavni razlozi za pokretanje centra BEA te koje sve usluge nudi centar?

Centar BEA pokrenut je 2012. godine kao odgovor na sve veću potrebu osoba oboljelih od anoreksije, bulimije i nespecifičnog poremećaja hranjenja za organiziranom i sustavnom psiho-socijalnom podrškom. Tim koji je osnovao Centar za poremećaje hranjenja BEA već je ranije surađivao kroz druge organizacije na provođenju prevencije poremećaja hranjenja i kroz savjetodavne usluge, no sa pokretanjem Centra BEA objedinili smo sve naše projekte na jednom mjestu i mogli smo se usredotočiti na pomaganje oboljelima. Trenutno je Centar BEA jedina udruga u RH koja se bavi isključivo prevencijom, savjetovanjem i edukacijom na području poremećaja hranjenja. Javljaju nam se oboljele osobe i njihovi bližnji iz cijele Hrvatske, pa čak i regije, kojima pomažemo u ulasku u zdravstveni sustav, te nudimo različite oblike podrške tijekom cijelog puta oporavka. Centar BEA nudi besplatno Savjetovalište za oboljelu osobu i njihove bližnje (roditelje, partnere i druge), oboljeli se mogu uključiti u grupe podrške ( za adolescente i punoljetne osobe), nutricionističke grupe ( primjenjuje se nutricionistički aspekt KBT-E metode), psihoedukacije subotom, predavanja o New Maudsley metodi za roditelje oboljelih, grupe podrške za roditelje ( u suradnji s udrugom Creativa). Provodimo različite preventivne programe u srednjim školama – “Tko je to u ogledalu?” za djevojke i mladiće, te iznimno popularan volonterski projekt “Dozvola za nesavršenost” studentice ERF-a Sare Peranić. Redovito organiziramo i edukacije za stručnjake o prepoznavanju i liječenju poremećaja hranjenja, poput gostovanja ugledne engleske liječnice prof.dr.sc. Janet Treasure, koja je predstavila svoju inovativnu metodu New Maudsley.

Koji bi bili prvi znaci koji pokazuju da osoba ima neki od poremećaja hranjenja te kada je najbolje potražiti pomoć?

Poremećaje hranjenja teško je prepoznati, pošto oboljela osoba ne misli da ima problem i čini sve kako bi prikrila simptome poremećaja hranjenja. Ukoliko roditelji ili prijatelji uoče da osoba mršavi, izbjegava zajedničke obroke uz različite izgovore ( jela sam ranije, nisam gladna i sl.) ili da pak nakon obroka obavezno ide u toalet ili neko osamljeno mjesto – to su sve znaci koji mogu upućivati na poremećaje hranjenja. Osoba koja ima poremećaj hranjenja postaje opsjednuta hranom ( proučava kalorijske vrijednosti, izbjegava “opasnu hranu”), svakodnevno se važe – čak i po nekoliko puta, postaje nesigurna u svoj izgled i neprestano misli da je debela ili strahuje da će se udebljati.

Oboljele osobe se često osamljuju, slabe kontakt s prijateljima i obitelji, postaju razdražljive, osjećaju se usamljeno i neshvaćeno. Stručnu pomoć je potrebno potražiti što prije, jer što se ranije krene s terpijom – veće su šanse za brži i potpuniji oporavak.

Postoje li određeni socijalni razlozi koji najčešće dovode do poremećaja?

Živimo u društvu koje stavlja veliki naglasak na izgled – mladi su korisnici društvenih mreža, fotografije se dijele i komentiraju, fotošopiraju i procjenjuju. Često se doima kao da je važnije kako izgledamo nego što jesmo, kao da svijetu možemo ponuditi samo savršene trbušne mišiće ili vitka bedra. Mediji ne uzrokuju poremećaje hranjenja, ali stvaraju okolinu koja svakako podržava poremećaje hranjenja. Osobe koje drže drastičnu dijetu imaju 18 puta veći rizik da obole od poremećaja hranjenja, a živimo u kulturi dijeta, agresivne borbe protiv pretilosti i stigmatizacije osoba s povišenom tjelesnom težinom.

Ispod medijskih prikaza nerealno savršenih tijela prenosi se poruka da osoba koja upravlja svojom kilažom (na dijeti je i redovno vježba) zapravo upravlja svojim životom, te da svaka nesavršenost tijela ukazuje na osobnu promašenost i nedostatak.

Tijekom razvojnih godina, kada djevojke i mladići traže svoj identitet, žele biti prihvaćeni, uspješni i voljeni, odlazak na drastičnu dijetu može se činiti kao obećanje o konačnoj sreći, kao razrješenje svih unutarnjih i vanjskih konflikata, a to je mit. Na takav način osoba može ući u začarani krug gubljenja kilograma koje nikako ne donose tu željenu prihvaćenost, sigurnost i ljubav, već osoba biva sve nesigurnija, opsjednuta brojem na vagi.

Broj na vagi postaje važniji od životnih ciljeva, prijateljstva, ljubavi, samopouzdanja, slobode.

Koliko traje put do izlječenja?

Izliječenje od poremećaja hranjenja je individualno, ovisno o težini simptoma, duljini trajanja poremećaja te o mogućim drugim komorbiditetima ( mogućim drugim psihičkim poremećajima poput poremećaja ličnosti). Idealno je krenuti na liječenje što prije kako bi se uvećali izgledi za potpunijim oporavkom u kraćem vremenskom razdoblju. Općenito uzevši, liječenje od poremećaja hranjenja je dugotrajno, sa dobrim izgledima za oporavak (oko 70% oporavka nakon 7 ili 10 godina trajanja poremećaja, prema Dalle Grave, 2015). Treba istaknuti da postoji skupina pacijenata koji se oporavljaju i ranije, npr.oko 25% oboljelih od bulimije oporavlja se nakon godine dana liječenje, te da anoreksija ima stopu oporavka 20-30 % nakon dvije do četiri godine od pojave poremećaja (prema Dalle Grave, 2015).

Što kaže statistika? Smanjuje li se broj oboljelih ili je još uvijek u porastu?

Statistika poremećaja hranjenja je nepotpuna – mi još uvijek nemamo točan broj oboljelih u Hrvatskoj ili u Europi. Za procjenu rasprostranjenosti poremećaja primjenjujemo postotke prikazane u američkom priručniku DSM, koji ukazuju da u Hrvatskoj od različitih oblika poremećaja hranjenja trenutno boluje oko 40 000 osoba. Od anoreksije i bulimije najviše obolijevaju mlade djevojke u dobi od 12 do 25 godina ( prosječna dob dijagnosticiranja anoreksije je 17 a bulimije 18 godina starosti), no sve je više i mladića koji se javljaju sa simptomima navedenih poremećaja. Od 2013.u SAD-u se kompulzivno prejedanje ( Binge Eating Disorder) također smatra podvrstom poremećaja hranjenja i očekujemo da će se u budućnosti i u Hrvatskoj dijagnostički kriteriji modernizirati i proširiti u smislu uključivanja i ove vrste poremećaja ( sada ih se dijagnosticira kao “nespecifični poremećaj hranjenja”). Kompulzivnih prejedača ima u svim dobnim kategorijama podjednako, a odnos oboljelih žena i muškaraca je 3:2 u korist žena.

Na koje načine reagira obitelj oboljelih? Koje riječi podrške biste im mogli poručiti?

Poremećaji hranjenja zahvaćaju čitavu obitelj i roditeljima i bližnjima također treba podrška i vodstvo kroz to zahtjevno razdoblje. Prema New Maudsley metodi, roditeljska ponašanja možemo podijeliti u neke tipične obrasce: postoje roditelji koji su preplavljeni emocijama, osjećaju krivnju zbog poremećaja svoje kćeri ili sina, te čine sve kako bi udovoljili, oraspoložili oboljelog ili ga nagovorili da jede (kuhaju posebnu hranu i sl.). Postoje roditelji koji umanjuju problem i kažu kako to nije ništa, da je to samo hir ili razmaženost, ili im je situacija toliko teška da bježe u posao ili druge aktivnosti van kuće, ostavljajući drugog roditelja da se sam nosi sa situacijom. Također, postoje roditelji koji prijete, ucjenjuju, viču i bore se logičnim argumentima kako bi “objasnili” i “natjerali” oboljelog da počne jesti i/ili prestane povraćati. Sve su to uobičajena ponašanja ljudi suočenih sa zahtjevnom obiteljskom situacijom – metoda New Maudsley upućuje ih da usvoje drugačiji stil komunikacije kroz pružanje mirne, jasne podrške. U Centru BEA se redovito održavaju besplatna psiho-edukativna predavanja o metodi New Maudsley, te pozivamo roditelje oboljelih da sudjeluju na slijedećoj edukaciji.