Pjevačica grupe Jinx i akademska slikarica, Jadranka Ivaniš Yaya, uvijek je zanimljiva sugovornica – čvrstih stavova, jasnih uvjerenja, inteligentna, bez dlake na jeziku, s dozom cinizma, ironije te zdrave kritike, baš kao i pjesme koje pjeva sa svojim bendom. Umjetnica u pravom smislu riječi. I uvijek prepoznatljiva Yaya.

Fotografije: Društvene mreže Jadranke Ivaniš Yaye i grupe Jinx

Kako je biti umjetnicom u Hrvatskoj? Događa li se kod nas svojevrsno napuštanje umjetnosti kao profesije zbog straha od ugrožene egzistencije i nedovoljnih/neredovitih prihoda s kojim se današnji umjetnici često suočavaju?

Umjetnikom se ne postaje predumišljajem. Naime, ljudi koji imaju stvaralačku potrebu ne razmišljaju o posljedicama. Oni žive od stvaranja i stvaranje je za njih život. To je poziv u kojem čovjek oživljava ideju i, ako mu se poslože kockice, može čak i živjeti od nje. Zanesenost stvaralačkim procesom briše ta pitanja. Samo ponekad razmišljam bih li se ja sama uopće nazvala umjetnicom i općenito o samom značenju te riječi danas.

Mislite li da naše društvo dovoljno potiče i njeguje stvaranje, ali i „opstanak“ umjetnosti i kulture?

Konkretno, u Hrvatskoj, čini mi se da se polagano napušta koncept njegovanja bilo kakve kulture, od pristojnosti pa nadalje… Osjećam da slabo poznajemo pojam „različitosti“ koji je osnovni preduvjet za zdrav razvoj društva. Onda, nakon toga, tolerancija i mogućnost – mogućnost je ovdje nepoznat pojam. Sve dobivaš samo žestokom borbom i glavom kroz zid. Sam ili sa svojim suborcima. Osim toga, ljudi su financijski većinom svedeni na osnovne životne potrebe. Hrana je ovdje toliko skupa obzirom na plaće, da i kad bi htio, jedan dobar dio građanstva nije u mogućnosti nikamo otići. Isto tako i putovanja. Putovanja su jednako vezana kao i kulturna hrana, ona nam otkrivaju tko smo. Bojim se da ovako nikad nećemo saznati tko smo.

Nekoliko ste puta izjavili kako ne pratite TV, novine ni druge medije. Često se kaže da se danas utapamo u informacijama (posebno u onima koje nam serviraju mediji), a gladujemo za znanjem. Koliku ulogu u oblikovanju javnog mišljenja i društvene svijesti imaju upravo mediji? Mislite li da manipuliraju tom ulogom?

Mediji su oduvijek manipulirali, pa to znamo. Za mene informacija nije znanje. Što je znanje, treba upitati nekog puno pametnijeg da odgovori. Znanje je za mene nešto što je rezultat interakcije naše inteligencije i duha s obrazovanjem, sredinom iz koje dolazimo i iskustvom realizacije. E sad, djelovanje na sve ljude nije isto jer se razlikujemo po inteligenciji i društvenom background-u, svjetonazorima… Na kraju uvijek pobjeđuje većina.

Ali zapravo, ovo što mediji kreiraju ne bih nazvala utjecajem na društvenu svijest, već razaranjem ljudskog duha.

Idemo li, po vama, kao društvo u dobrom smjeru? Ili je „možda najbolje godinama iza nas“?

Na koliko široko podrazumijevate to naše društvo, haha? Dobar smjer…Što to znači… Moja prva asocijacija bila bi odlazak u budućnost, progres koji podrazumijeva oštre preokrete u ekologiji i održivosti života, svih vrsta na planeti. Ali svaki korak u budućnost negdje nešto razara. Ako me pitate za Hrvatsku, ekologija sigurno nije na prvom mjestu, moramo se vratiti u vrtić. Ali ljepše je razmišljati kao građanin planete Zemlje jer mi mašta dozvoljava da odem na Mars ili da se vozim u hyperloop-u, ili da pratim kako tehnologija koristi gljive kao ljepilo i kako se štrikaju balerine od plastičnih boca. To su puno bolje teme za ljudski duh od nekih drugih.

Mnogi smatraju kako umjetnost treba nuditi bijeg od (surove) stvarnosti, određeno „utočište“, a ne biti podsjetnikom svih društvenih problema i kriza s kojima se svakodnevno suočavamo. Mislite li da umjetnost treba biti društveno angažirana? Treba li umjetnost uopće imati neku svrhu ili je ona sama sebi svrhom?

Neodvojivo je to. Stvarnost, podsvijest…Utjecaj je tu htjeli mi ili ne. Za mene je umjetnost kao neka vrsta psihoanalize stvarnosti. Ili njena antimaterija, ili stvarnost na ibogainu. Dobar koncert, predstava ili film imaju terapeutski učinak. Krijepe duh i um! Što se tiče angažiranosti – mrska riječ, ali uglavnom zato jer često nailazimo na djela koja su ispod razine ukusa nekmoli umjetničkog čina. Tako da smatram da se „angažiranost“ previše zloupotrebljava. Netko je jednom rekao: „Nije bitno što, nego kako.“

Pa umjetnost je hrana! Vrlo jednostavno, ono ste što unosite u sebe, a vaš je ukus isto rezultat društvenog utjecaja kroz koji ste prošli od malih nogu nadalje… Zanimljivo, zar ne? Kontinuitet je jako zeznuta stvar.

Je li vam, tijekom godina, bilo teško održati kreativni zanos?

Kreativni zanos je kao akumulator. I nema veze s vremenom ni s dobi. Ako ga ne pališ, krepat će. A što više radiš, to više nailaziš na nove problematike, rebuse, križaljke i partije pa je tako potrebno i više kreativnog zamaha. Onda shvatiš da ti je, na primjer, 5 sati prošlo kao nekome pola sata. Zato volim biti u toj dimenziji. Naravno, ne ispljune te uvijek zadovoljnog, haha.

Danas se često naglašava problem komercijalizacije glazbe. Je li težnja (prvenstveno) za profitom pogubna za glazbu, tj. njezinu kvalitetu?

Ma danas je sve proizvod. Baš sve. Pa tako i to. Ako se nešto proizvodi da zadovolji grafove, statistiku i financije – to sigurno nije dobro.

Mnogi ističu kako ste tijekom svoje karijere ostali autentični, dosljedni, nekonvencionalni, kreativni. No, na što ste vi najviše ponosni u svojoj karijeri?

Nisam ponosna ni na što.

Kakav je vaš stav o utjecaju ideologije, religije, politike i etike na kulturu? Je li taj utjecaj neizbježan?

Utječe na sve. Ovo mi je malo teško za odgovoriti jer je zeznuto područje i nije moje da nešto pametujem…Ali, čini se da je često umjetnost zloupotrebljavana kako bi promovirala neku ideju. Često je i zloupotrebljavana kako bi kritizirala neku ideju. Drugo je ako umjetničko djelo nešto propituje.

Ako činimo umjetnost s predumišljajem, to je uglavnom loša umjetnost.

Ne možete voziti s ručnom kočnicom. Nešto drugo su vrhunski majstori koji će vam npr. napisati mjuzikl o čemu god vi želite, a da pritom ne uruši svoj integritet. Takvih je malo, a obično su i preskupi.

Jinxi su već dugo prisutni na glazbenoj sceni. Vaša je publika odrastala s vama, može se reći da ste bili i ostali glas cijele jedne generacije. Kako gledate na nove, mlađe generacije publike, mislite li da su zahtjevniji, kritičniji i da je teže doprijeti do njih?

Često dođu djeca pa kažu – „Ja sam zadnji put bio na vašem koncertu u maminom trbuhu!“. To je genijalno. Ipak prvenstveno roditelji odgajaju svoju djecu, pa tek onda društvo i društveni trendovi. Ne znamo kakvi su naši mladi jer su oni novi ljudi i svaka nova generacija donosi nadogradnju. Među njima sigurno ima nove publike, što i vidimo na našim koncertima. I to nas održava!