Barbara Grgić je dvadesetogodišnja studentica kroatologije, zaljubljenica u nove medije, tehnologiju, povijest i književnost. Svoje strasti spojila je na Instagram profilu beli.zagreb.grad. Zbog divnih fotografija našeg glavnog grada i zaista vrlo zanimljivih i informativnih kratkih priča ispod svake od njih,  beli.zagreb.grad u kratkom su roku zavoljeli brojni korisnici svima omiljene društvene mreže, a mi smo ga odabrali kao naš rujanski “Instagram mjeseca.”

Kako je jedna Kninjanka došla na ideju da otvori Instagram profil posvećen Zagrebu?

Uskoro ću proslaviti svoj treći zagrebački rođendan. Uvijek kažem da je na dan kada sam stigla u Zagreb počeo moj novi život. Studij i preseljenje u Zagreb za mene su bili ključan događaj koji mi je preokrenuo način razmišljanja, otvorio nove vidike i pokrenuo lavinu energije i kreativnosti koja je ključala u meni prethodnih godina. Kada živite u malom gradu, teško je izraziti svoju kreativnost i upustiti se u nekakav projekt bez da budete ismijani i obeshrabljeni. Prvo što sam napravila kad sam se konačno usidrila u Zagrebu bilo je pisanje motivacijskog pisma i slanje na volonterski portal. Kad sam saznala da sam primljena, imala sam osjećaj kao da ću pomicati planine. I zaista jesam, pomaknula sam ih u sebi, maknula sam se s mrtve točke, a time sam ih onda mogla pomaknuti i na portalu i dati mu svoj doprinos. Uskoro sam lutala po Zagrebu pišući recenzije, intervjue i zapažanja, a isto sam počela raditi i za sebe. Trenutke sam zauvijek zabilježila fotografijom i odlučila ih javno podijeliti na Instagramu. Tako je rođen moj beli.zagreb.grad.

Kako bih se drugačije mogla odužiti gradu koji mi je pružio novu priliku, nego da i ja i drugi stanovnici na jedan didaktičan i zabavan način učimo o njegovoj povijesti?

Po čemu je @beli.zagreb.grad poseban u odnosu na druge Instagram profile tog tipa?

beli.zagreb.grad svakom novom objavom nosi priču o svima koji su jednom hodali Zagrebom i svojim postojanjem, činima i djelima ostavili neizbrisiv trag u našoj povijesti. Svaka ulica, trg ili park nose ime jedne osobe koja je nekad u prošlosti slijedila svoje snove, ideale i borila se za boljitak, na ovaj ili na onaj način; mačem ili perom. Često zaboravimo što su sve učinili oni čijim ulicama svakodnevno hodamo da bi „oni što ostaju za njima“ imali bolji život. Mi smo ti koji su ostali iza njih i ne smijemo zaboraviti naše velikane – vojskovođe, pjesnike, graditelje, skladatelje i slikare. Sa svog Instagram profila komuniciram na način da istodobno poučavam i zabavljam, što me razlikuje od mora profila ovog tipa koji donose samo lijepo upakiran sadržaj, koji nema priču (ili je barem ne ispriča). To može zadržati na neko vrijeme, ali – zar ljepota nije prolazna?!

Na koji način razbijaš mit da je povijest dosadna?

Uskoro će se navršiti godina dana otkako sam ozbiljno uplovila u svijet društvenih mreža. Ljubav prema novim medijima odlučila sam spojiti sa studijem hrvatske kulture te se na taj način baviti i jednim i drugim. Da mi je netko prije par godina rekao da ću na Instagramu, na kojem je većina slika tematike „ja putujem-ja jedem-ja izlazim“, pisati o Ivanu Mažuraniću, Matiji Gupcu ili Dori Krupićevoj i da će to oduševljavati ljude, rekla bih mu da je lud.

Jedno je očito – povijest nije i nikad neće biti dosadna ako je prezentirana na pravi način.

Iako je zahvaljujući novim medijima dostupnija nego ikad (jedan klik nas dijeli od onoga što ste nekad satima trebali tražiti u knjižnicama i arhivima) i dalje postoji određena averzija prema njoj, a prema vlastitim istraživanjima, mnogi tu odbojnost vuku još iz školskih klupa.

Koje teme vezane za povijest Zagreba te najviše zaokupljaju?

Neizmjerno volim zagrebačke „mračne legende“ i njihovu pozadinu koja me tjera na istraživanje! Grička vještica, koju je Zagorka utjelovila u svojoj Kontesi Nerinije se zvala Nera, a nije bila ni kontesa već pekarica Barica Cindek na Markovu trgu. Zanimljiv mi je i legendarni zagrebački prosjak Miškec koji je živio u kotlovnici na Europskom trgu i bio zaljubljen u prvu Miss Jugoslavije. Najviše od svega volim legendu o Barbari Celjskoj, temperamentnoj ženi Žigmunda Luksemburškog, koja se oblačila u crninu i na ramenu nosila crnog gavrana koji bi kljucao oči onima koji bi se Barbari zamjerili. Zbog crnine koju je nosila i još crnje naravi koju je imala, prozvali su je Crnom kraljicom. Vjerojatno ću se ovim temama pozabaviti u diplomskom radu!

Odakle crpiš informacije vezane uz to?

Kako sam već rekla, samo jedan klik sve nas dijeli od informacija koje svakodnevno serviram uz fotografije na Instagramu. Nerijetko mi i literatura za ispite posluži kao sadržaj. Ugodno s korisnim, zar ne?

U vrlo kratkom roku počelo te pratiti mnogo zaljubljenika u naš glavni rad. Koje su najčešće reakcije koje dobivaš na račun fotografija koje objavljuješ?

Ono što me najviše veseli jest saznanje da je netko zahvaljujući meni naučio nešto novo. Pobudila sam interes za poviješću, a nerijetko se na mom profilu znaju naći i stihovi naših pjesnika, od Gundulića preko Jorgovanića do Ujevića. Nedavno sam primila i poruku od djevojke iz susjedne Srbije da se zahvaljujući mom profilu toliko zaljubila u Zagreb da planira doći na zimu! I kako uz takvu motivaciju ne bih radila ovo što radim? „Tak imam ih rad“.

Koja je tvoja omiljena zagrebačka lokacija?

Hvala na ovom pitanju! – MIROGOJ. Definitivno Mirogoj. Kad me netko bude pitao što prvo treba posjetiti u Zagrebu, reći ću – Mirogoj. Možda će se namrštiti i gledati me u čudu, ali kad posjeti posljednje prebivalište svih onih o kojima svakodnevno pišem i čijim ulicama svakodnevno hoda, shvatit će zašto. Teško je opisati taj osjećaj pa ću radije zamoliti za povratnu informaciju kad me jednom poslušaju!

Također, ako zaista želite upoznati Zagreb, prošetajte se Gornjim gradom noću, dok sipi lagana kišica i dok nema gužve. Imat ćete osjećaj da uz vas hodaju Dora i Pavao, Nera i Siniša, Ljerka i Milivoj.

Za koji dio Zagreba  smatraš da je nepravedno zapostavljen?

Žao mi je što malo više ljudi ne zna za zagrebački sunčev sustav, ambijentalnu umjetničku instalaciju naziva „Prizemljeno sunce i Devet pogleda“. Svakodnevno se ljudi nalaze kod „Sunca“ u Bogovićevoj, ali malo njih zna i za planete. Naime, replika Sunca, djelo akademika Kožarića iz 1994. nadograđena je s „Devet pogleda“, odnosno devet Preisovih planeta koji su postavljeni na širem zagrebačkom području (od Trga bana Josipa Jelačića pa sve do Podsuseda i Kozari boka). Udaljenosti „prizemljenih“ planeta razmjerne su stvarnim udaljenostima planeta od Sunca. Ovo mi je ujedno bila i prva tema o kojoj sam pisala doselivši se pa svakako savjetujem da obujete tenisice i provozate se Zagrebom!

U kojem smjeru planiraš razvijati ovaj projekt?

Jedan od naših najvećih pisaca, August Šenoa, tvrdio je da svaki čovjek na ulici nosi manju ili veću pripovijetku tako da nastavljam lutati. Mnoge od ovih priča su već ispričane, ali uvijek postoji osoba koja će ih čuti prvi put. Lutam, fotografiram i pišem za tu osobu. A onda, u jednom trenutku možda otkrijem i nešto sasvim novo.

Osim što obilaziš Zagreb i fotografiraš njegove ulice, spomenike, parkove i ostale ljepote, radiš i na još jednom projektu. Reci nam nešto više o njemu!

Riječ je o projektu Digitalne razglednice. Do njih zapravo nije ni trebalo doći, već do još jednog projekta vezana u Zagreb, ali s obzirom na to da vrlo vjerojatno neću dovijeka biti u Zagrebu, odlučila sam napraviti spisak mjesta u Hrvatskoj koje bih jednog dana posjetila sa svojom vjernom asistencijom koja se po potrebi pretvara iz konobara u stražara, iz pisca u ribolovca i slično.


Za mene su Digitalne razglednice spisak želja koje moj neumoran duh treba istražiti, a za druge su didaktičan i zabavan sadržaj koji nudi povijesno-geografske činjenice o zaboravljenim hrvatskih selima. Na taj način činim svojevrsnu promociju sela održavajući svijest o prosperitetu tih istih te ponovno poučavam o hrvatskoj povijesti. Jer – tko je ikad dobio razglednicu iz Slavonskog Kobaša, Otavica ili Čabra?