1. IV. – 5. V. 2017.

POČETAK ŽIVOTA NA CESTI

U kategoriji idealnih zemalja za roadtrip, Island je svakako pri samom vrhu. Obilazak Golden Circlea može dati tek nagovještaj onoga što čeka izletnike koji se odvaže krenuti na put oko Islanda. Ruta 1 ili Ring Road, kako joj samo ime govori, čini prsten duljine 1500 km uokolo cijelog otoka. To je jedina magistralna cesta Islanda, na kojoj je maksimalna dozvoljena brzina 90 km/h. Razlog tome su doista nepredvidivi i istinski ekstremni vremenski uvjeti.

Vjetar i led nerijetko odnose mostove, zbog čega su i oni građeni lako zamjenjivim materijalom, i to samo s jednom trakom. Međutim, ja sam sigurna da je dodatan razlog ograničenja brzine i moćna ljepota Zemlje koju susrećete vozeći Ring Road. Ona doslovno – opija. Krajolik je gdjekada toliko zapanjujuć da se lako možete zapitati sanjate li. U tom trenutku zaista ne bi bilo dobro da vozite preko 100 na uru.

Fotografije: Valentina Beg

Zbog afiniteta prema roadtripovima, naš prioritetni zadatak je bio pronalazak rent-a-car kompanije. Uvjerljivo najjeftiniji (čak i za hrvatske standarde), krajnje osebujnog voznog parka, jesu SADCars. Mi smo dobili bijelu Toyotu Corollu zelene haube i pozamašnog staža. Umjesto zvuka motora, naprosto smo mogli čuti priče putnika namjernika kojima je nekad ranije ova Corolla bila putujuća čerga, baš kao što je tih tjedan dana to bila nama. Dva dana našeg boravka smo proveli u Reykjaviku i okolici (Golden Circle), pa nam je za Ring Road ostalo njih pet. 1500 kilometara u pet dana je prilično ambiciozan plan, ali olakotna okolnost bila je duljina dana. Naime, već početkom svibnja dnevno svjetlo traje nešto manje od 20ak sati, što daje dosta širok vremenski raspon za vožnju i razgledavanje. A osim toga, tko bi još spavao kad je ta java lijepa kao san?

ESKTREMNA DIVLJINA JUGA

Za jug Islanda bih prije svega rekla da je živ. Pritom najprije mislim na to da je Zemlja tamo živa. Gdje god bih se okrenula, ja sam vidjela živo(s)t: u stalno promjenjivim reljefima, u poljima lave prekrivenima debelom mahovinom ispod koje se magma još nije do kraja stvrdnula, u vodopadima i brzacima, u divljoj klimi što se vječno predomišlja.

Na jugu smo noćili u hotelu podno vulkana Eyjafjallajökulla, koji je u travnju 2010. eruptirao i zaustavio zračni promet nad Europom i Sjevernom Amerikom. Vulkan je visok 1666 metara i pokriven smrznutim pokrovom ledenjaka, te još od ledenog doba često eruptira. Živa vatra ispod ledenjačke kape, dvadesetak kilometara od modrog oceana… Moglo bi se reći da je Eyjafjallajökull reprezentativan primjer cijelog Islanda. Naime, kaže se da boje skandinavskog križa na islandskoj zastavi simboliziraju samu islandsku pojavnost. Vatreno crvena predstavlja aktivne vulkane u središtu otoka. Nadalje, ta je linija uokvirena snježno bijelom, koja simbolizira vječne ledenjake što ih pokrivaju. Sve zajedno je okruženo velikim plavetnilom, odnosno valovima sjevernog Atlantika.

Ujutro je bilo jasno da će taj dan pokazati nešto od ekstremnih vremenskih uvjeta kakvi vladaju Islandom. Vjetar je puhao samo 25 m/s, što je 90 m/h, što je 10 na Beaufortovoj ljestvici. Kažem ‘samo’ jer nam je recepcionar objasnio da se vjetar ne smatra prejakim dok ne počne dizati krovove. Čak i kad puše 10 bofora!

Taj dan smo započeli banjadom u Seljavallalaugu, skrivenom termalnom bazenu (koji više i nije tako skriven). Radi vremena i ranijeg jutarnjeg sata, imali smo sreće da bazen doista bude samo za nas. Seljavallalaug je izgrađen 1923. za potrebe škole plivanja, koja je tada bila dio obveznog islandskog obrazovanja, te je vjerojatno i najstariji bazen na Islandu. Smješten podno stijene iz koje je prirodno napajan termalnom vodom, zaštićen je od vjetra i idealan za jutarnje plivanje. Sada, s odmakom, mogu sa sigurnošću ustvrditi da je vrijedilo svake prepreke s kojom sam se borila tijekom polusatnog probijanja kroz relativno nepristupačan teren koji vodi do lokacije. T., hvala na razumijevanju 😉

Posjetivši još neke vodopade usput, od kojih baš svaki oduzme dah svojom posebnošću, došli smo do naše iduće destinacije. Svjetionik Dyrholaey se nalazi na litici poluotoka s kojeg puca fenomenalan pogled; ledenjak s jedne strane, beskrajna crna plaža s druge strane, a u podnožju stijena s prirodnom lukom u središtu. No, zbog olujnog vjetra koji je doslovce nosio more po zraku, vidljivost je bila znatno smanjena. Isto je bilo i s ljudskom sposobnošću uspravnog hodanja. Snazi vjetra toga dana najbolje svjedoči incident uslijed kojeg smo umalo ostali bez automobilskih vrata. Definitivno jedan od adrenalinskijih susreta s vjetrom u mom životu, a dolazim iz Dalmacije, s burom sam na ‘ti’ i bavim se windsurfingom.

Zbog doista ekstremnih uvjeta, po život opasnih, ovoga puta nismo šetali plažama. Tako nažalost nismo mogli posjetiti ni olupinu američkog  aviona DC3, koji je pao na jednu od tih plaža 1973. Umjesto toga, uputili smo se u Vík, glavni grad juga sa svojih 318 stanovnika. Tamo smo malo predahnuli, u jednoj od rijetkih benzinskih pumpi na kojoj postoji zalogajnica, a potom krenuli dalje.

Primakavši se Höfnu, na jugoistoku smo se susreli s najposebnijom lagunom koju sam ikada mogla zamisliti – Jökulsárlón, The Glacier Lagoon. Ovo ljupko čudo prirode je dio Nacionalnog parka Vatnajökull. Radi se o ledenjaku starom preko 1000 godina, s kojeg se konstantno odvajaju veliki komadi leda i rijekom uplovljavaju u lagunu. Laguna je dom tuljanima, koji se stalno igraju među hipnotizirajućim bijelim, prozirnim i azurnim santama leda. Odmah pored lagune, nalazi se plaža uz ocean. Ime duguje baš ovim dijamantima leda razasutima po crnom pijesku – The Diamond Beach. Dijamantna plaža je za mene bila ključan trenutak.

Stalno zazivajući raj i žudeći za njim, kao nekim transcendentnim mjestom, ljudi su propustili spoznati što nam sve Zemlja ima za ponuditi. Dragi moji, raj je mjesto na Zemlji – raj jest Zemlja…

Tu noć smo neplanirano proveli u Höfnu, odakle smo odmah ujutro krenuli na istok…

Tekst je prvotno objavljen na Valentininom blogu, u kojem možete uživati na ovoj poveznici.