Iako mu spotovi i dalje nastaju, kako on sam kaže,„plaćanjem pive“, mladi reper Vedran Pažin, odnosno Hardfind, polako osvaja hrvatsku rep scenu. Međutim, u moru poznatog hrvatskog rep zvuka – on se ističe. Dok većina ide na zafrkantske, catchy tekstove uz moderan prizvuk, Hardfind se vraća old school repu uz kritičan pogled na društvo. Sve to čini na nevjerojatno tečnom engleskom.

Atraktivnu kombinaciju engleskog i hrvatskog, koju ostvaruje u grupi Implied Complex s reperom Hansom, publika je itekako prepoznala jer su jedini u Hrvatskoj koji miješaju dva jezika. Osim toga Vedran potpisuje i produkciju glazbe , a sada se okreće i solo repu.

O tome kako je grupa Implied Complex spontano nastala, stanju repa u Hrvatskoj i repanju na engleskom, ispričao nam je sam Hardfind.

Foto: Denis Glogović

Kako je cijela ta priča o Implied Complexu i repanju krenula? 

Oduvijek sam nešto pisao, nije bitno jesu li to bile neke priče ili pjesme, ali nešto se uvijek našlo. Naravno, nisam nikome to pokazivao, klasika, bilo me sram. Zapravo je sve počelo u srednjoj školi i danas sam zahvalan što sam išao u Primijenjenu jer te tamo svi potiču da budeš to što jesi, nikog nije briga. Počeo sam raditi beatove u srednjoj i ekipa bi bacala freestyle na moje beatove. I bili su mi okej, ali uvijek sam razmišljao kako bih ja to napravio bolje kad bi mi netko dao šansu.

Uskoro me na jednom rođendanu prijatelj, Pax (bivši član IC-a), izvukao i nagovorio da pustim beat da bi on bacio freestyle. I pred njim sam i ja bacio svoj tekst, ali nisam freestyleao, ne ide mi (smijeh). Nije mogao vjerovati i samo je provalio: „Veki, mi ćemo napraviti grupu“.

Danas grupu činite ti i Hans. Kako je on upao u priču? Imate u potpunosti različite stilove repa, zar ne?

Da, bio je moj rođendan i Hans je bio tamo. Taman smo se počeli družiti nakon što se nismo dugo vidjeli jer je on išao u Petu gimnaziju, a ja u Primijenjenu, a to ne može biti više kontra nego što je. Ja sam mislio da je on čudan, on je mislio da sam ja čudan( smijeh). Hans je krenuo repat pred Paxom i Pax je automatski rekao: „Hans, radimo grupu!“.

Tek sad sam shvatio da bilo tko tko popije s Paxom krene raditi grupu s njim (smijeh). Ali Hans je stvarno bio zanimljiv, nije kao svi ostali. Različiti smo, ali to i je ono što privlači ljude, a i miješamo hrvatski i engleski što nije uobičajeno.

Jesi li oduvijek pisao na engleskom? Je li ti to bio cilj, unijeti engleski na našu scenu, ili je došlo spontano?

Probao sam pisati na hrvatskom, ali jednostavno mi nije to sjedalo i nije me toliko zanimalo. Nikad nisam baš volio hrvatsku muziku slušati općenito i kao i većina nas odrastao sam na američkim umjetnicima i reperima pa mi je i prirodno došlo. Hrvatski jezik mi ne paše u bilo kojem muzičkom smislu.

Nedavno si započeo i solo repati. Zašto si to odlučio i kako planiraš izbalansirati grupu i solo rad?

Trenutno mi je plan početi više solo stvari izbacivati pa da i to nekako proguram. Tako da je generalno plan balansirati grupu i solo. Iskreno, nisam puno još o tome razmišljao. Solo volim jer to sam zbilja ja, to je sto posto mene na jednoj traci. IC je 50 posto, a ovo su baš stvari gdje sam sve emocije stavio u pjesmu, a toga baš i nema na grupnim pjesmama.

 

Zanimljiva je priča o vašem prvom nastupu… Koji bi nastup izdvojio?

Da, prvi se nastup tehnički dogodio spontano i bio je u Broom Baru gdje je bio Open mic night (bilo tko je mogao nastupiti). Uzeli smo mikrofon i počeli repati i reakcija je bila nevjerojatna, svi su poludjeli. Na to nam se javio organizator tog eventa i rekao“ Dečki, ono je bilo genijalno, čuo sam za vas“ i pozvao nas da dođemo baš nastupati u Broom. Hans i ja, naravno, nismo mogli vjerovati  bili smo preuzbuđeni.

Poseban je nastup bio u Splitu i to u Kocki gdje smo nastupali s High5. Njih sam slušao još otprije, a Žugija posebno cijenim, i bilo nam je ludilo.

 Je li ti draže nastupati solo ili s Hansom? U čemu je razlika i što ti je lakše?

Sve ima bolje i lošije strane. S Hansom je super jer nas je dvojica i lakše je s publikom. Kad si sam svi te prvo gledaju kao, pff, što će on sada napraviti i moraš se puno više potruditi. S Hansom je zabavnije, ako ja nešto zeznem on se ubaci i obrnuto, a i svi kažu da nam je kemija dobra, da se vidi da se znamo dugo.

Volim i solo jer imam bolju i bližu vezu s publikom. Nema situacija da ja krenem nešto pričati i Hans upadne s trećom stvari i obrnuto. U svojim nastupima sam i ozbiljniji, pokušavam održati tu personu ozbiljnom i u spotovima jer takav jesam i sam po sebi. To sam ja na samo i moje pjesme su većinom mračne.

Tvoje se pjesme jako razlikuju od većine hrvatskog repa. Ne ideš na zezanciju, već si jako kritičan prema okolini. Otkud vučeš inspiraciju i kako započinje proces pisanja?

Samo ide. Samo krene, teme su mi najviše društvo, ljudi. Hodam po ulici gledam i razmišljam može li ovo drukčije funkcionirati i zašto ne. Kad me netko ili nešto zbedira razmišljam od kud to i zašto ne možemo zajedno funkcionirati. Licemjerje mi je najčešća tema i sve ono što me muči to izbacim u pjesmu.

Tako je, moje pjesme nisu nalik ostalima. U pjesmi, s albuma, The rap game opisujem baš kako je pravi rep mrtav, kako se nitko više ne trudi nastaviti dalje.

Rep je stvarno poezija, koliko god ima tu agresivnu fasadu nečeg, to je stvarno umjetnost. Mislim da je to ono što fali svim drugim žanrovima, nema tako jake poruke ,nema nekog značaja. Većina samo razmišlja kako nagovoriti ljude da kliknu na video i kako dobiti novac iz toga.

U kojem je stanju hrvatska rep scena po tvom mišljenju?

Iskreno, malo mi je tužno. Bio sam prije par mjeseci na nastupu od Tram 11 i i na Stokinom nastupu nedavno, dakle, na istim stvarima na kojima su naši roditelji bili i ljudi prije 20 godina. Zašto nema netko novi na čije ćemo nastupe svi ići?

Okej, postoje umjetnici poput ekipe High5, to je drugi žanr repa skroz, to nije old school. Svi idu na zajebanciju i to je okej, naravno, ali reperi koji se baš trude, koji imaju nešto za reći – njih nema puno.

Imaš li kakvih posebnih planova za budućnost i što se tiče grupe i solo karijere?

Samo nastaviti raditi to. U jednom periodu sam čak prestao pisati jer sam imao previše pjesama. Sjednem u tramvaj, čujem neki beat i krenem pisati. Kad mi netko kaže: „E, hoću baciti traku s tobom“, prije nego što završi rečenicu ja sam već napravio beat, ukomponirao refren i vers, mašina sam onda. Tako da nikako ne planiram prestati, to je jedino sigurno.