Razgovarala: Dina Lijić

Hana Hadžiavdagić Tabaković prilično je svestrana žena – voditeljica, novinarka, poduzetnica i influencerica. Žena koja, već na prvi pogled, zrači pozitivnom energijom i zaraznim optimizmom. Žena koja je, unatoč velikom uspjehu, ostala pristupačna i dosljedna sebi. Žena velikog srca i osmijeha koja je svojom neodoljivom karizmom uspjela osvojiti cijelu regiju, istovremeno inspirirajući i motivirajući brojne pratitelje na društvenim mrežama – njih više od 140 tisuća. Hana je samosvjesna osoba koja iskreno progovara o svemu i ni od čega ne bježi. Osoba koja hrabro i odlučno korača kroz život, ususret svim životnim prilikama pritom se ne obazirući se na negativnosti i pesimizam.

Hana, vi ste regionalna kraljica Instagrama. Imate poseban i rijedak odnos s vašim pratiteljima – često im se otvarate, dajete im savjete te niste orijentirani samo na puki broj, već s njima njegujete prijateljski odnos. Kako ste uspjeli privući toliki zavidan broj pratitelja i što su, po vašem mišljenju, oni prepoznali kod vas?

Moje pratitelje na društvenim mrežama nastojim doživljavati kao jednu veliku porodicu. Trudim se svima odgovoriti na poruku, no naravno da je nemoguće odgovoriti na baš sve poruke. Jednom mjesečno nastojim odgovarati na njih. Svatko ima svoj individualni pristup kojim mi se obraća, pohvaljuje me ili me nešto pita. Voljela bih da Instagram uvede glasovne poruke jer bih tako lakše mogla odgovoriti svojim pratiteljima – brže bi išlo, a i takva bi poruka bila osobnija i posebnija od one pisane. Ljudi se, generalno, jako iznenade što odgovaram na njihove poruke jer nisu navikli da javne osobe budu tako pristupačne. Ne smatram se previše javnom osobom, iako sam u medijima više od 15 godina. Mislim da sam jedna normalna cura „iz naroda“, imam takvu energiju i pristup ljudima te „pozitivu“ koju širim oko sebe. Posebno mi je drago što sam uspjela zbližiti cijeli region. Voljela bih da pokušamo zaboraviti neke ružne stvari koje su se događale u prošlosti. Živim u Zagrebu, ali volim otići u Beograd i družiti se s tamnošnjim ljudima, unatoč tome što sam cijeli rat provela u Sarajevu. Dakle, ako itko može pričati o ratu – mogu ja. No, nemam nikakav animozitet prema ljudima.

Posebno me dirnu poruke žena, mojih dragih pratiteljica, koje se bore s nekom opakom bolešću, a kojima moje slike i tekstovi puno znače i barem im malo olakšavaju teška razdoblja kroz koja prolaze. Tada sam puna emocija jer su mi takve poruke i reakcije dodatan poticaj da nastavim sa svime što radim.

Uspjeh je rezultat i miks mnogih različitih čimbenika. No ipak, što biste, prema vlastitom iskustvu, izdvojili kao najvažniju komponentu uspjeha?

Karizmu. Definitivno karizmu. Karizma je nešto što se ima ili nema. Postoje mnoge javne osobe koje su veoma dugo na sceni, ali ostaju potpuno neprimjetne. Mnoge su osobe na televiziji preko deset godina, no kad uđu u prostoriju – nitko ne zna njihovo ime niti tko su oni.

Karizma je energija koju nosimo sa sobom. Nikad se nisam smatrala lijepom ženom, no uvijek atraktivnom.

Znalo mi se događati da ispred mene u restoran uđe missica, predivna žena i da se za njom jednostavno nitko ne okrene, no kad uđem ja – okrene se pola ljudi. Tu energiju kojom isijavamo nosimo ili ne nosimo sa sobom. Kad sam ušla u medijski svijet bila sam mlada. Studirala sam novinarstvo, ali nikad nisam mislila da ću biti ispred kamere, već iza. No, život me okrenuo u drugom smjeru.

Fotografija: Instagram

Konkurencija na društvenim mrežama je, kao i svugdje, velika. Vi ste se uspjeli istaknuti u moru ponuđenog i dostupnog sličnog sadržaja. Je li teže privući pratitelje ili ih zadržati?

Mislim da je teže zadržati pratitelje. Svatko može privući pratitelje, barem na trenutak. Imala sam situacije da sam na Instagramu pratila neku osobu, no kad sam je uživo upoznala, jednostavno sam se u nju razočarala jer ta osoba nije bila ono što se predstavljala da jest na društvenim mrežama – njezina pozitivna energija i sreća zapravo su lažne. Pratitelji to, s vremenom, osjete. Drago mi je da sada postoji „live“ na Instagramu, iako ja ne volim s tim pretjerivati. Mislim da me se ljudi nekad trebaju zaželjeti. Također mislim da sam svojim pratiteljima simpatična i drugačija – imam svoj sarajevski humor kojeg nemaju drugi. Način na koji pišem tekstove nemaju drugi. Bez obzira na konkurenciju, mislim da sam potupuno drugačija. Pratim modne trendove, ali ne slijepo. Imam kvalitete koje su mi puno važnije od skupih „krpica“ kojima su mnogi zaluđeni.

Koliko su društvene mreže danas ukinule, tj. izbrisale granicu između javnog i privatnog života i smatrate li da je to više pozitivno ili negativno?

Sve zavisi o osobi – koliko ona nešto želi prikriti, sakriti. Društvene mreže često pokazuju koliko zapravo više ne postoji taj neki privatni život jer se danas sve može otkriti. Ja ništa ne krijem. Uvijek sam bila transparentna. Javno sam govorila čak i o svojoj operaciji grudi prije 11 godina. Mislim da nema nikakve potrebe nešto skrivati. Međutim, moj muž, na primjer, ne želi da snimam naš stan – i to mi je sasvim u redu. Vrlo rijetko snimam auto u kojem se vozim jer ipak treba biti oprezan. Tako da takvu vrstu intime nastojim kriti i ne dijeliti.

Međuljudske odnose, moj brak i posao te moje prijatelje i izlaske – takve stvari nemam potrebe kriti, one su kod mene sasvim transparentne.

Danas su mnoge osobe izgubljene, obeshrabrene i zarobljene u apatiji. Vaši pratitelji veoma cijene i vole vašu pozitivnu energiju i optimistične poglede kojima ih inspirirate i motivirate. Kako se oslobađate okova današnjeg pesimizma te kako uspijevate zračiti tolikim optimizmom?

To uspijevam jer sam privatno zadovoljna, a to je jako važno. Stalno smo zbog nečega zabrinuti, stalno smo u nekom talasu ukočenosti.

Kad smo privatno sretni, mirni i zadovoljni, to se jednostavno vidi. I tada nekako sve krene u dobrom smjeru – i posao, i prijateljstvo, a i ljubav. Ispunjena sam.

Imam mirnu luku u koju sam uplovila, prije sedam godina. Nemam djecu, no trenutno niti ne razmišljam previše o tome jer puno radimo. Iako, nikad ne znamo što se može dogoditi. Mislim da bi to bila kruna ljubavi. Za sada imamo psa. 🙂

Hana na razgovoru s našom novinarkom

Nikad se niste previše obazirali na negativne kritike s kojima se suočavamo svi, a posebno javne osobe poput vas. Jeste li takvi po prirodi ili ste jednostavno, s godinama, izgradili neki svoj obrambeni mehanizam?

Oduvijek sam takva. U osnovnoj i srednjoj školi su me znali nazivati pogrdnim imenima zbog mojih tada krivih zubi i punih usana koje nisu bile moderne kao što su danas. Ali nikad me to nije previše pogađalo, čak sam to smatrala smiješnim. Mnogi su u toj dobi, u tom razvoju, vrlo osjetljivi, mnogi izgube samopozdanje i mnogi zbog toga odu nekim životinim stranputicama. Ja sam oduvijek bila pozitivna. Možda je tako zbog toga što sam imala jako sređenu obitelj, bez obzira što su moji roditelji razvedeni. Odrasla sam u jednoj velikoj sretnoj obitelji i uvijek sam imala podršku. Mislim da je važno steći samopouzdanje unutar obitelji u što ranijoj dobi, dobiti „vjetar u leđa“. Negativni komentari govore jako puno o ljudima od kojih dolaze. Ne razumijem takve ljude, meni ako se netko ili nešto ne sviđa – jednostavno to preskočim. Kad bi se svi zaista vodili onime da ne činimo drugima ono što ne želimo da se čini nama, ovaj bi svijet bio puno ljepši i bolji. No, nažalost, ljudi nisu takvi.

Fotografija: Instagram

Koliko ste samokritični? Volite li više dobiti pohvalu ili konstruktivnu kritiku?

Vrlo sam samosvjesna. Svjesna sam svojih kvaliteta i mogućnosti. Rijetko me tko može pohvaliti za nešto čega i sama nisam svjesna. Možda zvuči malo prepotentno, ali to je zaista tako. Znam da dobro pišem, imam dobre fotografije i dobro izgledam jer u sve navedeno ulažem puno vremena i truda. A kad ulažete u sebe, pohvala vas ne može previše iznenaditi – svjesni ste da je zaslužujete jer ste svjesni svojih kvaliteta. Isto tako, također sam svjesna i svojih negativnih osobina – svoje tvrdoglavosti i ponekad posesivnosti prema ljudima koje volim, posebno prema prijateljima jer su mi prijateljstva oduvijek bila posebno važna u životu. Drago mi je kad dobijem pohvalu jednako kao i kritiku, onu realnu. Moji su najveći kritičari moja majka i muž. Oni su uvijek iskreni prema meni.

Veoma ste ambiciozni i proaktivni. Mnogi od nas u svojoj pasivnosti odustaju od vlastitih ciljeva i ambicija. Koliko je važno vjerovati u sebe i svoje sposobnosti? Koliko smo sami odgovorni za vlastiti uspjeh ili neuspjeh?

Mislim da smo sami zaslužni za vlastiti uspjeh. Naime, imam jedno pomalo čudno vjerovanje – mislim da je svatko u životu dobio jednu pravu šansu. Pa i beskućnik na ulici. Je li to šansa od Boga ili neke više sile – sve zavisi tko u što vjeruje, u to ne ulazim. Ja vjerujem da postoji neka viša sila koja nas vodi kroz život. No, važno je jesmo li prepoznali tu šansu u svom životu ili nismo. Ja sam dobila šansu da radim na Novoj TV i prihvatim „Savjetovalište za sponzoruše“. Tada je to bilo skandalozno. Nitko od novinara to nije htio raditi. Ja sam, eto, prihvatila ponudu i došla živjeti u Zagreb. Tada mi je bilo teško, plaća nije bila velika. Nakon svega toga, danas sam tu gdje jesam.

Dobila sam svoju šansu, prepoznala je i iskoristila.

Moja je šansa također bila „Farma“ – da nisam prihvatila sudjelovanje, vjerojatno nikad ne bih dobila priliku raditi poslije toga na televiziji i „Red Carpetu“. Sve veže jedno uz drugo. Sve zavisi koliko smo hrabri, inteligentni i koliko prepoznajemo šanse. Ostalo su talent, kvaliteta i ulaganje u sebe. Posao nikad nisam površno shvaćala. Na nama je hoćemo li prepoznati šansu koju dobijemo.          

Veliki ste kozmopolit i osoba bez predrasuda. Kod nas su određene predrasude već duboko ukorijenjene. Naime, nekako mi se čini kako su, uz brojne ostale, dominantne predrasude o uspješnim ženama kojima se taj uspjeh jednostavno ne oprašta, pa čak i zamjera. Susrećete li se vi, kao uspješna žena, s takvim predrasudama?

Naravno. Nekako je potpuno normalno kad je muškarac uspješan, ali kad je žena uspješna onda to izaziva mnoge predrasude. Drago mi je što imamo predsjednicu, ženu na čelu države. Bez obzira sviđala nam se ona ili ne, slagali se s njom ili ne, veliki je korak što je upravo žena konačno dospjela na takvu važnu poziciju i funkciju. Ženama se uspjeh teško oprašta. Kad žena uspije, uvijek se pita tko stoji iza nje – sponzor, bogati ljubavnik ili muž. Tome su krivi mediji. Upravo su oni ti koji krivo predstavljaju uspješnu ženu.

Mediji rijetko predstavljaju uistinu uspješnu ženu, samu zaslužnu za svoj uspjeh.

Fotografija: Instagram

Naprotiv, predstavljaju nam uspješne žene čiji je jedini uspjeh taj što su se bogato udale. Osim bogate udaje, mnoge od njih zapravo nemaju ništa iza sebe. Uspjeh nije bogato se udati. To za mene nisu uspješne žene. S druge strane, dijete sam koje je odraslo u bogatoj porodici. Imala sam sve na svijetu, no kad se moj otac razbolio – onda više nisam imala ništa. Da nisam sama bila to što jesam, da nisam imala usađene radne navike zahvaljujući mom ocu – ne bih uspjela. Cijelu sam srednju školu radila da si zaradim džeparac, a mogla sam, kao mnoga ostala zlatna mladež, sjediti i ništa ne raditi. Ništa mi nije „palo s neba“, osim ljubavi porodice koja mi je bila „odskočna daska“. Sve sam drugo u životu napravila sama. Poštujem žene koje se odvaže raditi i same nešto stvoriti. Njihov uspjeh cijenim. A bogato se udati – to barem danas može svatko i nije naročito teško.

U svojim tekstovima često naglašavate ljepotu i važnost istinskih vrijednosti u životu poput zahvalnosti, prijateljstva, zajedništva i ljubavi. Svoje pratitelje podsjećate da se najvažnije stvari u životu ne mogu kupiti novcem. Kako komentirate današnje potrošačko društvo u kojem živimo? Jesu li se izgubile neke vrijednosti koje su trebale ostati sačuvane i koliko nas je taj silni konzumerizam dehumanizirao i pokvario?

Jesu, mnoge su se vrijednosti izgubile. Kada su naši roditelji odrastali, bilo je drugačije – vladalo je neko jedinstvo. Bili smo jedna unija predivnih zemalja. Mislim da nas je Zapad pokvario i uništio, bili su zavidni na naš uspjeh i zajedništvo. Prije nije bilo važno kakve tko nosi cipele i odjeću. Svi su izlazili na ista mjesta, družili se i imali isto. Ljudi su se više poštovali. Danas su te razlike izražene. Većina toga potječe od kućnog odgoja, odnosno kakve vrijednosti nam roditelji usade – je li to vrijednost Gucci torbe ili pomoći susjedu. Najvažnije je biti dobar čovjek. Ta se dobrota na kraju uvijek nekako vrati.

Kada pogledam u prošlost vidim samo sretne dane, vidim ljepotu darivanja, učenja, pronalaženja novog – srcu dragog svijeta. Sjećam se da sam govorila kako ću u #NovojGodini drugačije, kako ću ispisati stranice nove knjige nalivperom čuvanim u skrivenim škrinjama duše, a onda sam ispisala stranice sudbinom zapisanom nekada davno…Ne znam što očekujemo od života ali moramo očekivati samo najbolje jer ako želimo sreću ona će nam se desiti, ako želimo da dišemo punim plućim, volimo, ljubimo i plešemo na žici moramo to željeti više od same sudbinske knjige…Ono što želimo to će nam se ostvariti, kako zračimo tako privlačimo❤ Zato uzmite vaše divne, jedinstvene živote u svoje vrijedne ruke, okružite se pozitivnim ljudima i dobrim knjigama…stvarajte! Potrudite se da za vama ostane zlatna prašina sjećanja i da se na spomen vašeg imena zažare mnoga srca❤ Sretna sam jer mogu nositi ovako divan nakit @bd_nakit , a ova plava ogrlica upravo je napravljena po mojoj želji jer je plava boja – boja odanosti, mudrosti, samopouzdanja…boja neba i mora? #OpetNajljepša jer sreća stanuje u mojim očima ?? #DušmaniŠicŠic

A post shared by Hana Hadžiavdagić Tabaković © (@hanahadziavdagic) on

Poznata je izreka kako se novcem može kupiti moda, ali ne i stil. Kako komentirate modu na našim ulicama? Jesmo li previše „uniformirani“ i pomodni te opterećeni više materijalnom vrijednošću, a manje stilom?

Da, sva nam je moda nekako nametnuta i servirana. Za mene je moda osjećati se dobro u svojoj koži, voljeti svoje tijelo, njegovati se i brinuti o svom zdravlju. Puno mi je važnije kakvi su mi ten, koža, kosa i zubi te jesam li zdrava, nego kakva mi je torba.

Kad je žena njegovana, svjesna svog izgleda, sretna i zadovoljna sobom, tada joj sve dobro stoji. Isto tako, ako je osoba nesretna i nezadovoljna privatnim životom, može nositi najskuplju bundu na svijetu koja će na njoj izgledati loše. Moda je zapravo samo ono što mi jesmo.

Vaš je stil veoma inspirativan. Koliko vremena provodite smišljajući svoje odjevne kombinacije i odabirete li ih unaprijed ili više instinktivno?

Odjeću odabirem instinktivno. Otvorim ormar i odaberem što mi prvo „padne pod ruku“. No, naravno da ima i momenata kad unaprijed planiram što ću odjenuti. Moja je majka uvijek bila dotjerana i to sam naslijedila od nje.

Zagreb, Sarajevo ili Beograd – iskreno, koji vas grad najviše inspirira i zašto?

Mnogi me to pitaju. Na to pitanje volim odgovoriti ovako: Zagreb ima mog muža, a Sarajevo ima dušu. Beograd je ludi i brzi grad, grad moje mladosti i mojih izlazaka, međutim u njemu nikad ne bih mogla živjeti. Previše mi je užurban i nije mi baš europski. Zagreb je meni „mali Beč“ i jako ga volim. No, Sarajevo mi uvijek nedostaje. Štih koji Sarajevo ima. Razlika između Zagreba i Sarajeva je, primjerice, u sljedećem – ako se žena spremi i izađe sama u klub, u Zagrebu će je vjerojatno smatrati ludom što stoji sama za šankom. U Sarajevu će pak do kraja noći, ta ista žena koja je izašla sama, imati najbolju ekipu na svijetu i s njima će ostati u kontaktu. E to vam je Sarajevo i zato volim što je to moj rodni grad.