Imam 27 godina, komunikativna sam osoba, znatiželjna i volim upoznavati nove ljude. Prije nekih 12-ak godina bilo je nevjerojatno pomisliti da ćemo moći razgovarati s osobom na drugom kraju svijeta pomoću samo jednog klika, jedne aplikacije. Zuckerberg je napravio boom i dao nam Facebook, Sveti Gral komunikacije u Hrvata. U međuvremenu se izrodilo još društvenih mreža poput Instagrama, Snapchata, Whats Appa, Vibera, Tindera i drugih. Toliko mogućnosti za komunikaciju, zar ne? Želiš nekoga vidjeti, čuti, poslati mu fotku i sl.? Sve može, samo ti treba WiFi.

Svijet je doslovno postao globalno selo. Sve je na dohvat ruke, sve možeš dobiti u roku par sekundi ili minuta. No koliko je to zapravo dobro kada je riječ o ljubavnim i međuljudskim odnosima?

Swipnem te, swipneš me, gdje smo sad?

Možda sam konzervativna, možda sam se trebala roditi u drugo vrijeme no ne mogu ne primijetiti da je razvitkom društvenih mreža počela opadati kvaliteta međuljudskih odnosa, posebno onih ljubavnih. Prevelika mogućnost izbora nekad i nije toliko dobra. Naviknuti smo dobiti sve odmah i sad, bez ikakvog pretjeranog truda i ulaganja. Nitko više nikom gotovo da ne prilazi uživo, ljudi jako malo znaju kvalitetno komunicirati, odnosi su bazirani na fizičkoj komponenti.  To jedino možeš vidjeti na  društvenim mrežama, a i ono je često provučeno kroz mnogo filtera.Zašto? Jer je tako lakše, ne moraš se puno truditi. Ne moraš unositi sebe u odnos. Ako u startu ne ide, samo scrollaš gore- dolje i neka nova ili novi nalete. I tako sve ispočetka. Zašto se onda čudimo zbog sve većeg broja rastava, zbog sve većeg broja samaca i zbog ogromnog broja nedefiniranih odnosa? Ljudi bježe od definiranja odnosa, svi se samo druže, viđaju, izlaz. .Zar je postalo toliko strašno imati jednu osobu s kojom radiš sve to prethodno nabrojano? Svi imaju neku pričuvu, nekog s kim se tipkaju ili više njih. Ovisi tko može koliko ljudi hendlati u isto vrijeme. Ako se slučajno dogodi da nađu  osobu s kojom  je  stvarno ok, koja im se sviđa i psihički, s kojom mogu  pričati nekako opet u pričuvi svatko ima par njih za ne daj Bože. U startu je osuđen i ograničen  potencijalno dobar odnos i stvara krive temelje. Ne kažem da nisam griješila, no s godinama shvatiš koliko je to jadan i nekvalitetan život. I kako zapravo kada sve prođe, kada dođeš doma nemaš nikog kvalitetnog za razgovor, za povjeriti se, za život. Osobno se zalažem za fer odnos, poštovanje, iskrenost i visoku razinu komunikacije čak i onda kad drugoj strani ne bi baš bilo drago čuti. No to u praksi baš i ne funkcionira, trudimo se uklopiti u ovaj svijet i poučeni lošim iskustvima postajemo i sami hladni, površni i nesretni. Onako, duboko u sebi. Kad smo sami sa sobom. Mislim da je takav pristup hodanje linijom manjeg otpora.

 Svi  mi  se trudimo biti šarmantni, duhoviti, zgodni, lijepi, privlačni, najbolja verzija sebe  u online svijetu no usudi se naći i zadržati  nekoga tko će biti uz tebe kad si najgora verzija! Kad ti se život ruši, kad ti treba razgovor, kad ti treba oslonac. Lako se izgubiti i pustiti da te fotke i easy talk privuku.

Lako je dok je sve opušteno i cool.

Zapitaj se koliko bi osoba od tih s kojima se svakodnevno tipkaš i površno viđaš bili spremni biti uz tebe kad zagusti. Kad dođe ono loše vrijeme(a uvijek dođe). Koliko njih će biti uz tebe i slušati tvoje probleme ne tražeći ništa zauzvrat? Malo, zar ne?

Nemoj se kasnije, kada prođu godine pitati zašto nemaš nikog, zašto su ti svi odnosi propali, zašto ti ni s jednim/jednom ne ide? Dragi moji, svi mi krojimo svoju sudbinu. Nemojte da online svijet vama upravlja, već upravljajte vi njime i iskoristite najbolje iz njega. Unapređujte i gradite nove kvalitetne odnose i poslove, učite. Probajte ne biti površni i  cijenite osobe koje su pokraj vas. U dobru i u zlu. Ne nužno dok vas smrt ne rastavi, već sve dok u odnosu rastete, učite, razvijate se i postajete bolja verzija sebe.