Prije nego sam ostala trudna vodila sam se onom krilaticom – dojenje je najbolje za dijete i dojit ću dokle god dijete bude tražilo. Naravno to je podrazumijevalo neko normalno vrijeme, nisam nikako htjela biti jedna od onih mama čija djeca doje na stojećki koliko su već velika. No kada sam ostala trudna i kako se porod približavao, moje mišljenje o dojenju se počelo polako mijenjati. U tom periodu sam imala oko sebe vrlo bliske prijateljice koje su već rodile i dojenje mi je bilo vrlo blisko kao da i sama to sve prolazim.

Iako sam dojenje smatrala kao nešto skroz normalno i nešto čemu ne treba davati previše pažnje jer jednostavno to je tu i to će se dogoditi, nisam smatrala da je to proces koji je vrlo težak, dugotrajan, bolan i u prvim danima i tjednima jedina stvar koju radiš. Uz sve emocije, stalna istraživanja jer na početku većinu vremena mislite da sve radite krivo, uz prolivene suze što od hormona, što od boli, ono što vam zaista ne pomaže su savjeti sa strane. A ima ih. Oooo ima ih! Savjeti od mame, bake, tete, strine, prijateljice, susjede, susjeda pa čak i tete u dućanu kojima je prvo pitanje kada te nakon poroda sretnu – dojiš?

U cijeloj toj situaciji, pitanje dojiš zvuči kao jedan veliki šamar i napad na tebe kao majku jer ništa drugo trenutno nije bitno osim činjenice dojiš li! Nitko nije nastupio s pitanjem – jel’ ti dijete nahranjeno? Jer u krajnjoj liniji najbitnije je da dijete JEDE. S ovim neugodnim pitanje susretala sam se svakodnevno i svaki put me čudilo kako si ljudi daju za pravo razgovarati o mojim grudima i o tome na koji način sam ja odlučila hraniti svoje dijete. Poučena iskustvima svojih prijateljica znala sam da me čeka napad sa svih strana i bila sam zapravo vrlo sretna kada smo Lota i ja već u bolnici uspostavile neki kontakt i dojenje je krenulo super. Mlijeka je bilo, bolilo je, ali je bilo podnošljivo i ona je bila sretna, nahranjena i vesela.

Istekom neka dva mjeseca, dojenje je za nas postala noćna mora. U tim danima bila sam izložena velikom stresu i mlijeko je samo nestajalo. Lota nije dobivala dovoljno mlijeka i stres je postajao sve veći. Željela sam joj dati barem onoliko koliko joj je dovoljno, no nisam mogla. Osjećala sam se grozno. Kao najgora majka na svijetu. Kao ona koja ne može dijete ni nahraniti. Nakon devetosatnog plakanja bez prestanka, jednog ružnog dana, shvatili smo da jednomjesečni trud „navlačenja“ mlijeka nije urodio plodom i da moramo posegnuti za dohranom. Bojala sam se osude. Bojala sam se što će reći okolina. No kupili smo jednu kutiju adaptiranog mlijeka i odlučili joj dati – ono zadovoljstvo, osmijeh i najduže podrigivanje do tada odagnalo je svaku moju nedoumicu i svaki moj strah.

Zar je bitnije što drugi misle ili je bitnije da je moje dijete sretno i sito! Puno sam istraživala i pronašla adaptirano mlijeko za koje sam bila sigurna da je super i da će mojoj curici dati sve što joj je potrebno. Ona je bila sretna, a ja naspavana. Osude su pljuštale sa svih strana, a rečenice poput – Ma nisi se ni trudila odzvanjale su u mojoj glavi još tjednima. Kako itko može znati koliko sam se ja trudila i kako ikome može pasti napamet osuđivati majke u takvim trenucima. Iako se polako društvo mijenja i postajemo sve otvoreniji, neke stvari su i dalje ostale u kamenom dobu i jedino što je bitno da dijete navlači vašu dojku dokle god ono želi, jer biti će zdravo – iako znanstvenih dokaza o tome nema!

Drage majke i one koje će to tek postati, prestanite slušati druge, pouzdajte se u svoje mišljenje jer vi najbolje znate što je dobro za vaše maleno. Vi ste ga nosile devet mjeseci, vi set plakale na gluposti, vi ste ga rodile, vi ćete odlučiti i kako ga nahraniti. Budite ustrajne u svakoj svojoj odluci i provedite mirne prve dane sa svojim bebačima.