Negdje sam pročitala da prosječna osoba provjeri mobitel čak 150 puta tijekom dana. To je u prosjeku svakih 7 minuta u budnom periodu.

Zaljubljena sam u sve digitalno od osnovne škole. Danas je moj ured tamo gdje mi je laptop. Ja sam ta prosječna osoba koja provjerava mobitel svakih 7 minuta.

Pa ipak, odnedavno svaki vikend uživam u digitalnoj detoksikaciji. Ne zato što je digitalna detoksikacija trenutno vrlo popularna praksa, a ja želim biti u trendu, već zato što mi je offline život predugo patio.

Radno vrijeme: 0-24

Kao netko tko uvijek žonglira između više poslova, vrlo dobro znam što znači prezasićenost – poslom, informacijama, društvenim mrežama te upitima klijenata, suradnika i kolega.

Do prije nekoliko mjeseci bila sam uvijek i svima dostupna. Kada kažem uvijek, to doslovno znači da nije postojalo doba dana ili noći u kojem nisam bila spremna odgovoriti i na najbanalniji mail ili upit.

Evo jedne istinite priče. Bio je vikend, a moja prijateljica je slavila rođendan.  U dva sata ujutro, stigla mi je poruka jedne od novinarki Collagea. U dva sata poslije ponoći, odgovorila sam joj na poruku jer je njoj pitanje o tome kako se poravnava tekst u WordPressu bilo od životne važnosti.

Danas znam da je ta poruka mogla čekati. Danas na takvu poruku neću odgovoriti vikendom ni u dva popodne ni u dva ujutro.

Na tom istom rođendanu na kojem sam odgovarala na poruke na koje se odgovara ponedjeljkom ujutro, ostale cure razgovarale su o poslu.

U trenucima u kojima smo trebale biti izvrsno raspoložene i opušteno razgovarati o tome kojoj bi od nas najbolje stajale šiške “zavjese” i ima li još onih cipela u Zari, nitko od nas nije uživao u trenutku i sve smo mislima bile negdje drugdje. Nismo obraćale pažnju ni na što drugo osim na svoje obaveze i probleme koji nas sustižu čak i subotom navečer.

Zašto se ponekad trebamo isključiti?

Ako se ne isključimo, doživjet ćemo žešći burnout. Bit ćemo manje produktivni. Lošije volje. Dekoncentrirani. Umorni. Prečesto ćemo se osjećati bolesno. Stres će nam postati pravilo, a ne iznimka. U fokusu će nam biti tuđi instagramski životi provučeni kroz filtere nekoliko aplikacija odjednom.

Ovo ne govorim iz iskustva frendice koja mi je sve prepričala na kavi, nego iz vlastitog iskustva.

Multitasking je nešto što više ne pokušavam. Ne želim biti na nekoliko mjesta odjednom. Želim biti “samo” sada i ovdje (i puno je teže od multitaskinga). Više se ne divim osobama koje u isto vrijeme ručaju, odgovaraju na mailove, sudjeluju na važnom  Skype sastanku i k tome u glavi smišljaju novi post za blog. Ne mislim da je sjediti za radnim stolom do četiri ujutro bolje nego završiti sve u 17. Nije stvar u satima provedenim pred ekranom laptopa, važno je kako su ti sati provedeni.

Otkad se vikendom isključujem, bolje kuham. Više čitam. Provodim više vremena u šetnji sa svojim psom. Uživam u odlasku na bazen (koji mi je donedavno bio noćna mora, kao i svakoj drugoj osobi preopterećenoj nepravednom igrom gena). Posvećujem više pažnje onome što moji prijatelji govore i rade, a manje fotografiranju naše hrane u restoranu. I ono zbog čega sam zapravo i krenula na digitalnu detoksikaciju – ponedjeljkom ujutro nemam čvor u želucu.

Nije stvar u kuhanju, bazenu ili šetnji kućnog ljubimca. Stvar je u svjesnom izboru da stanemo, isključimo se iz digitalnog svijeta i radimo ono što nas veseli ili opušta, ma što god to bilo. I da pritom o tome ne obavijestimo naših 500 followera koji će nam dati potvrdu da smo lijepi, uspješni, pametni i zabavni uz obavezan komentar: “Al’ ga ti živiš!”

Imamo vremena za sve

Nije istina da moramo raditi 24 sata dnevno 7 dana u tjednu kako bismo uhvatili sve naše snove. Nije istina da  neprestano moramo biti u stanju pripravnosti jer poslovne prilike ne čekaju i ne znaju je li subota, nedjelja ili ponedjeljak.

U nedavnom intervjuu za portal na kojem također radim, moja sugovornica rekla je iznimno važnu stvar: “Imate vremena za sve.”

To je bila rečenica koju mi je netko trebao izreći naglas. Pa da. Imam vremena za sve.

Bila sam osoba isprepadana činjenicom što mi CV nije prepun inozemnih  studentskih razmjena ili što nisam završila faks koji mi je omogućio instantnu kreditnu sposobnost.

Činilo mi se da uvijek negdje kasnim i da neću stići ostvariti ciljeve koje sam postavljala pred sebe jer:

Moji vršnjaci već pišu i izdaju knjige. Moji vršnjaci su predavači na konferencijama ili organiziraju vlastite. Moji vršnjaci su obišli sve kontinente. Moji vršnjaci su u braku i imaju djecu. Moji vršnjaci pišu doktorate. Imaju svoje zaposlenike. Čitaju šest knjiga mjesečno i majstori su organizacije i produktivnosti. A ja ne.

 

Ali, tko uopće kaže da bismo trebali željeti ili ostvariti bilo što od toga?

Smijemo stati. Željeti nešto sasvim drugo. Smijemo si priuštiti užitke svaki dan. Preživjet ćemo i bez doktorata. I bez menadžerske pozicije u dvadesetpetoj. Okej je da se tražimo i nakon osamnaeste. Okej je da se tražimo zauvijek.

U redu je (nikad) ne odgovoriti na onaj mail. U redu je provesti vikend sa sve četiri u zraku, bez odrađivanja i šesnaestog honorarnog posla koji ste si natovarili na leđa. U redu je isključiti mobitel u petak i upaliti ga u ponedjeljak. U redu je nemati grižnju savjesti nakon dana u kojem nismo stavili kvačicu pored svake stavke na To do listi. Takvi sati i dani nisu uzaludno bačeni. Prokockani. Propušteni. Baš naprotiv.

Jer, u jurcanju za stvarima koje ustvari i ne želimo, nego se nameću kao pravi/jedini/ispravan put i iščekivanju aplauza od osoba koje jedva poznajemo, možda izgubimo ono najvažnije što imamo – sebe. Tako je, koliko god ova rečenica patetično zvučala kad se napiše.