Piše: Marinela Stjelja

Imala sam priliku prije tri godine krenuti na putovanje koje uključuje pet dana hodanja na čuvenom Caminu de Santiagu. Ono što je na početku izgledalo kao zanimljiva šetnja i :„Jeej, opet idem u Španjolsku!“, ubrzo je preraslo u puno više od toga. Za mnoge, Camino je poznat iz tuđih priča ili preko filma „The Way“. Za ostale, najkraće rečeno, radi se o pješačkoj ruti na sjevernom djelu Španjolske dugoj oko 800 km koja počinje u Francuskoj i završava u Santiagu de Composteli. Također, put se može prohodati iz više pravaca i ima i više naziva svih tih ruta. Tako se mnogi našale da ga možeš započeti doslovno i iz svoje kuće. Nije prestrm ni pretežak pa je idealan i za one koje imaju manje iskustva u hodanju.

Fotografija: Outside Magazine

Fotografija: Spanish adventures

Samo putovanje sam našla preko udruge Aegee-Zagreb u sklopu Summer University projekta, zvanog “On the Way of St. James vol.4: Looking to the south”. Projekt je zvučao kao sve što mogu poželjeti, malo Španjolske(Léon), Portugala(Porto) i pet dana testiranja vlastitih granica, krećemo na Camino! O samom putu sv. Jakova, kako ga mi nazivamo nisam puno znala, malo sam istraživala na internetu i iznenadila me činjenica koliko ljudi odluči prohodati cijeli i to u otprilike mjesec dana.

Fotografija: Golden Times

Naša međunarodna avantura započela je u Sarriá, zanimljivom malom mjestašcu, gdje se okuplja i najviše tzv. hodočasnika jer je udaljena svega stotinjak kilometara od glavnog odredišta. Sam put je prekrasan, cijelo okruženje krasi zanimljiva priroda, nema ceste i prometa i na svakom koraku sretnu se zanimljivi prolaznici iz cijelog svijeta koji sa smiješkom uzvraćaju: „Buen Camino!“. Zapanjujuće je koliko različitih generacija istovremeno pješače te koliko su već puno udaljenosti prešli. Tu i tamo znale su proći i grupe biciklista jer se ovaj povijesni put može prijeći na tri načina: pješke, na biciklu ili konju. Ovu treću soluciju nismo doživjeli ali smo često na našem putovanju sretali konje, krave i uživali u unutrašnjosti sjeverne Španjolske, pokrajine Galicije.

Fotografija: Easy Rider Tours

Mislim da bi svi trebali otići malo izvan zone komfora i otputovati u netipična mjesta koja će ih iznenaditi i pružiti im širu sliku neke zemlje. Tako Camino nije nikako razočarao, već približava prirodu i zanimljivu priču. Mnogi ga hodaju zbog religioznih, duhovnih ili naprosto sportskih razloga, a kako bi im to bilo lakše poštuju pravilo tri. Na put ne nose više od tri para majica, gaća, čarapa jer sve nosiš cijelo vrijeme sa sobom, pa je ovo puno lakše, a uvijek možeš oprati jedan par da uvijek imaš čisto. Drugi grad u kojem smo prespavali je bio Portomárin, u koji smo došli baš na vrijeme da vidimo lokalnu svečanost, koja se odvija svaku nedjelju. Na glavnom trgu su redom poslagane stolice i svi mještani uživaju u tipičnom plesu, nešto što začuđujuće liči na irsko poskakivanje. I to je Španjolska. Nakon obilne večere odlazimo na ranije spavanje jer se rano dižemo svako jutro kako ne bismo pješačili po najvećem suncu.

Fotografij: Pinterest

Fotografija: Chelles World Adventure

Za Camino su karakteristični grupni smještaji tzv. Alberguesi, koji brojke u jednoj prostoriji oko trideset kreveta na kat kako bi mogli smjestiti što više hodočasnika, stoga nerijetko padne i svirka na gitari i zajedničko druženje. Ono što je zanimljivo je da svaki hodočasnik dobije jednu praznu knjižicu, putovnicu, zvanu“ Credencial“ i u svakom mjestu u kojem hoda treba skupiti žigove koje može dobiti u alberguesima, crkvama, restoranima, kafićima u kojima je bio. Svaki objekt ima svoj jedinstveni žig i nama je bilo jako zanimljivo prikupljati ih gdje god bi došli te zapisivati i vrijeme dolaska. Na kraju putovanja s tom putovnicom dobivate potvrdu, „Compostelu“ da ste prešli Camino i piše koliko ste hodali. Nakon više prohodanih kilometara krenu se stvarati žuljevi na nogama unatoč udobnoj obući jer tijelo nije naviklo na takav tempo(čast izuzecima), stoga kreće kolektivno dijeljenje kremica, vazelina, flastera.

Fotografija: Albergues del Camino de Santiago

Fotografija: Vojo Magazine

Ono što se ne smije propustiti je španjolska gastronomija koja izviruje na svakom koraku. Stoga smo imali prilike probati različite tipične sendviče(bocadillos), s tipičnom kobasicom(chorizo) ili omletom od krumpira(tortilla española), slanu pitu(Empanada Gallega), zelene pržene papričice(Pimientos de Padrón), tortu od badema(Tarta de Santiago) itd. Također vrijedi zastati i u Melide, mjestu poznatom po najboljoj hobotnici ili probati tipično pivo, Estrella Galicia, San Miguel, hodočasničko pivo, Peregrina ili njihove razne rakijice(chupitos).

Fotografija: Bite-sized Travel

Fotograija: Spanish Sabores

Cijelim putem mogu se naći nacrtane žute školjke, simbol cijelog puta koje pokazuju na kojoj si udaljenosti od Santiaga. Nakon posjećenih Palas de Rei, Arzúe i Monte de Goza došli smo napokon u Santiago de Compostelu. Grad odiše zanimljivom kulturom i posebno je živ jer se tu okupljaju svi hodočasnici, dolaze po svoje potvrde i odlaze uživati u dnevnom i noćnom životu povijesnog grada. Na glavnom trgu, Obradoiro, ispred katedrale Santiago de Compostela mogu se vidjeti grupe putnika kako sjede na podu, u istim majicama, sa štapovima za hodanje, razmjenjuju Camino dojmove dok u pozadini svira karakteristična glazba, vjerovali ili ne, gajde, keltski instrument tipičan za područje Galicije. Gradom vlada baš poseban duh. Moja preporuka je popeti se na krovove te katedrale od kud se pruža pogled na cijeli grad, ali i probati posebno zapaljeno piće Queimada, koje se pije dok se izgovaraju riječi koje tjeraju vještice i zle duhove.

Fotografija: Catavino

Neki zažale što je Camino završio, neki jedva dočekaju, treći ga produže i odu do La Coruñe, neki se vrate već sljedeće godine, ali jedno je sigurno, svima taj put ostane u nezaboravnom sjećanju. Buen Camino!