Za neke kontroverzan, ali neosporno uvijek svoj – Bruno Šimleša, diplomirani sociolog, kolumnist te autor nekoliko knjiga popularne psihologije i duhovnosti koje su postigle izniman uspjeh (Ljubavologija, Škola života, Bez rukavica…) vješto i iskreno progovara o problemima, nesigurnostima, radostima i brigama suvremenog pojedinca, ali i čitavog društva, istovremeno nimalo gubeći na optimizmu. Ljubav, sreća, tuga, strah – iako općepoznati pojmovi, u današnjem svijetu uvelike je zaboravljeno njihovo značenje i važnost, a upravo su zbog toga mnogi čitatelji zahvalni što ih Bruno Šimleša stavlja u fokus.

Kako vi doživljavate svoj uspjeh? Uz neosporno kvalitetan i zanimljiv sadržaj koji nudite u vašim knjigama, mislite li da ste se našli na pravom mjestu u pravo vrijeme?

Mislim da dugoročni uspjeh nikako ne može biti plod slučajnosti, nego prvenstveno truda i rada. Ja sam izabrao nešto teži put jer sam otpočetka odlučio uvijek biti svoj tako da nikome ne povlađujem, ne uvlačim se u …, otvoreno izražavam sve svoje stavove. S tim da se uspjeh ne ogleda u velikom broju prodanih primjeraka, nego u činjenici da imam zdrav život. Dobar omjer privatnog i poslovnog, zdravu obitelj, čak nekoliko prijatelja… To je uspjeh!

Danas, barem naizgled, živimo u relativno zahvalnim i boljim vremenima u odnosu na prošle generacije. Ako zanemarimo činjenicu da su knjige samopomoći u današnje vrijeme očigledno dostupnije i popularnije nego prijašnjih godina, koji je još razlog što se toliki broj ljudi danas više nego ikad prije odlučuje čitati upravo takve vrste knjiga? Postajemo li uistinu nesretniji ili samo više svjesni svoje (ne)sreće?

Nekoliko je razloga. Ima ljudi koji posežu za tom literaturom jer neke knjige nude revolucionarna rješenja u 3 jednostavna koraka pa onda savršeno odgovaraju našem površnom životnom i duhovnom konzumerizmu. No, dobra je vijest da su takve knjige samopomoći danas u manjini. Glavni razlog sve veće popularnosti tih knjiga je sve veća kvaliteta tih knjiga. Bilo da su one jednostavnije koje samo motiviraju ili nešto složenije pa nude i alate za rješavanje životnih problema, dobra je vijest da ima sve više kvalitetnijih, promišljenijih, mudrijih knjiga samopomoći!

Još uvijek postoje brojne predrasude o knjigama popularne psihologije i duhovnosti te o literaturi samopomoći. Upravo takve vrste knjiga trenutno doživljavaju svoj procvat – osim velike potražnje, sve je veća i njihova ponuda. Mislite li da tržište takve literature s vremenom može postati prezasićeno?

Kao i u svemu, opstat će kvaliteta. Dobro zapakirane besmislice mogu uspjeti samo kratkoročno, no kod ove je literature ključna usmena preporuka. A što se tiče predrasuda o toj literaturi, one su tu i uvijek će biti. Kao i sve druge predrasude, uvijek su rezultat intelektualne lijenosti i ne treba se zamarati ljudima kojima se ne da koristiti mozak pa posežu za jeftinim predrasudama. Kad netko donese sud o knjizi koju nije pročitao, taj sud ništa ne vrijedi.

Kako komentirate činjenicu da mnogi ljudi, unatoč dugogodišnjem i uspješnom obrazovanju, potpuno ili velikim dijelom ostaju nepripremljeni za život – pritisnuti problemima posrću, odustaju, izgube sebe i nadzor nad svojim životom?

Obrazovanje nas ne priprema za život. Pa na kojem fakultetu učite opraštati? Ili osjećati zahvalnost… Ili zdravo voljeti sebe… Ili kako postati životni umjetnik pa u danu pronaći vrijeme i za svoju obitelj i za sebe i za posao i za prijatelje i za razne obaveze… Ili kako reći NE nekim ljudima, a da nemamo osjećaj krivnje…

Život se pobrine da nam pruži prilike ovladati svim tim spoznajama, a na nama je da iskoristimo te prilike.

Često se kaže da je depresija bolest 21.stoljeća. Doživljava li naše društvo krizu identiteta? Otkud nam tolika apatija i melankolija te zašto se na sreću sve više gleda kao na utopiju?

U razvijenim zemljama sve je više pritiska da moramo imati i biti sve. Postoji pritisak da se uvijek moramo osjećati dobro, što je krajnja glupost koja se može susresti i u nekim površnim knjigama samopomoći. Postoji i ideja da je sramota tražiti pomoć pa onda ljudi prekasno potraže pomoć u vezi sebe.

Ako nam se pokvari auto, iste ćemo sekunde otići na popravak, a kad osjećamo unutarnje nezadovoljstvo, znaju proći i godine prije nego što se obratimo stručnjacima.

Pa je tu i utjecaj društvenih mreža na kojima se često portretira savršen život, slatke slikice, uspješni trenuci pa se mnogima čini da svi drugi žive sretnije…

Susrećete se i pomažete mnogim osobama koje traže vašu pomoć ili savjet. Čini mi se da ljudi polako gube dugogodišnju skeptičnost prema takvoj vrsti pomoći i razgovora. Je li traženje pomoći te priznanje da se ne možemo sami nositi s nekim problemom ili situacijom konačno prestalo biti znak slabosti, svojevrsna društvena stigma?

Sve je manja stigma potražiti pomoć, iako to i dalje postoji u našem društvu. U razvijenim zapadnim zemljama još je u 80-ima i 90-ima postalo sasvim uobičajeno imati svog psihijatra ili povremeno odlaziti terapeutu, bilo koje vrste, a kod nas neki ljudi i dalje misle da je ta osoba „prolupala“. Ponekad nam mogu pomoći knjige, a ponekad je ključno porazgovarati s kvalitetnom stručnom osobom. I u redu je da ponekad ne možemo sami riješiti nešto. S tim da nam stručna osoba ne bi trebala dati rješenje, nego pomoći nam da samostalno otkrijemo najbolje moguće rješenje za našu životnu situaciju.

Jedna od vaših tema bila je posvećena otporu prema promjenama ljudi koji zbog straha da će nešto ili nekoga izgubiti ostaju zarobljeni u kroničnom nezadovoljstvu, robovi svojih uvjerenja i uloga. Kako razlikovati trebamo li se odlučiti na promjenu (posebno ako je ona drastična) ili jednostavno prihvatiti nezadovoljstvo i prilagoditi se?

Nikada nije zdravo prihvatiti nezadovoljstvo i prilagoditi se. Možemo eventualno prihvatiti da neku situaciju ne možemo promijeniti taj dan jer nam je prevelik zalogaj, ali nikako ne smijemo odustati od pokušaja promjene. Tragično je osuditi samoga sebe na život koji ne zaslužuješ.

Pisali ste o tome kako ljudi često zaborave odgajati sami sebe te preuzeti odgovornost za vlastiti život. Međutim, postane li ikad kasno za odgoj samog sebe?

Postoji mogućnost da se neka štetna uvjerenja, navike, ali i odnosi toliko duboko ukorijene u našoj psihi i životima da ih je jako teško promijeniti. Ali i dalje je moguće. Korak po korak, dan po dan, uvjerenje po uvjerenje, odnos po odnos. Obično ljudi griješe pa u tim kompliciranim životnim situacijama kreću od najvećeg problema, no mnogo je smislenije krenuti od jednostavnijih pa s vremenom stjecati sve veću moć i samopouzdanje i za one velike životne zalogaje.

Često izražavate svoje stavove o nekim društvenim problemima i raspravama. Mislite li da je naše društvo više aktivno ili pasivno po pitanju prihvaćanja nepravde, indiferentnosti prema netoleranciji, strahu od pobune i slobode izražavanja bez većih posljedica?

Hrvatska je sigurno pasivno društvo, no nama je da to pokušamo promijeniti. Želim biti društveno angažiran jer smatram da se trebam boriti da moja kćer i njezina generacija imaju zdravije društvo. Iako mi PR stručnjaci redovito savjetuju da ne zauzimam strane oko kontroverznih društvenih pitanja jer ću tako „odbiti neke ljude od sebe“ pa neću kupiti knjige, nema šanse. Radije ću izgubiti neke čitatelje, nego sebe. Radije ću odbiti neke ljude, nego da mi slika u ogledalu postane odbojna.

Jedan od preduvjeta uspješnih ljudskih odnosa je voljeti sebe kako bismo mogli voljeti druge. No, koliko je tanka granica između zdravog samopouzdanja i egoizma?

Ljudi koji zdravo vole sebe nisu egoisti i nisu prepotentni. Oni ne smatraju da vrijede više od drugih, ali znaju da su vrijedni ljubavi i poštovanja. Ne misle samo na sebe, ali znaju da moraju misliti i na sebe i da ne smiju sebe stavljati na 27. mjesto u vlastitu životu. Mnogi žive tako da prvo zadovolje potrebe svih oko sebe, ali onda više nemaju ni vremena ni energije da zadovolje sebe!

U sadašnjem materijalističkom svijetu, događa se sve veći paradoks potrošačkog društva koje unatoč svemu ne pronalazi ispunjenost i zadovoljstvo. Kako komentirate činjenicu da u zaslijepljenosti materijalnim zaboravljamo uživati u životu, zaboravljamo živjeti u pravoj srži te riječi?

Stvari nas ne ispunjavaju. Stvari ne donose sreću, eventualno kratkoročno zadovoljstvo. I u površnim ljudima, stvaraju osjećaj da vrijede više od drugih. Samo površni ljudi smatraju da vrijede više ako imaju više. Ostali su svjesni da se njihovo bogatstvo sastoji u zdravom odrazu u ogledalu, kreiranju svetih trenutaka, u nekoliko osoba s kojima možeš podijeliti svoja iskustva, slobodi da živiš po svojim pravilima…

Zašto ljudi, u većini slučajeva, još uvijek daju prednost fizičkom zdravlju kojim su više zaokupljeni i u koji više ulažu, a zanemaruju ono psihičko iako je dokazana njihova povezanost i proporcionalnost?

Ne treba zanemarivati nijedno ni drugo, ali da… ako nam se pojavi neka točkica na koži, mnogi će odmah otići liječniku, a kad smo godinama nezadovoljni brakom, trebat će nam jako mnogo vremena da se odlučimo za posjet terapeutu. Duže ćemo se samozavaravati.

Kao osoba koja dosta vremena provodi s ljudima koji imaju ozbiljnih zdravstvenih problema, mogu vas samo najiskrenije zamoliti da ne odgađate rješavanje životnih problema. Neće se riješiti sami od sebe i neće biti sve lakše, i da, mogu utjecati na naše zdravlje.

Bolje je da se sretnemo na stranicama knjiga, nego na hodnicima raznih bolnica. Molim vas! Zbog sebe, vi to zaslužujete. Rješavajte ono što vas muči! Najbolja ste osoba za taj posao! Sretno!

Na kraju – jedna lijepa vijest! Na našem Facebooku možete osvojiti autorovu najnoviju knjigu Bez rukavica. Bruno Šimleša u knjizi piše o tome što je za njega duhovnost, kako razviti trajno samopouzdanje te harmonične ljubavne, prijateljske i obiteljske odnose.

U knjizi odgovara i na pitanja zašto se teško mijenjamo i najčešće učimo samo na bolnim iskustvima te zašto zdrav i otvoren um, spreman na kritičko promišljanje, vrijedi jednako kao i zdravo i otvoreno srce. Posebnu čar ovoj knjizi daju provokativna pitanja čitatelja na koja je autor odgovarao, kako drugačije nego – bez rukavica.