Piše: Barbara Grgić

Razgovarali smo s Brankicom Stanić, književnicom i lifestyle blogericom sa stalnom adresom u Dublinu. Tko je ona, kako na Hrvatsku gleda iz daleke Irske, što ju motivira te mnoge druge detalje, saznajte u nastavku.

Kada bi ti na pozornici dali mikrofon i minutu u kojoj ćeš se predstaviti, kako bi to učinila? 

Vjerovatno bi se spetljala, zamuckivala, promrmljala nešto sebi u bradu i dala petama vjetra. U biti, prvo bih dala sve od sebe da uopće ne dođe do toga da stojim na pozornici. Užasavam se govoriti pred gomilom ljudi, povučena sam i sramežljiva. Tipični introvert, kojemu su knjiga, papir i olovka sve što je potrebno. No imam svoje momente na kojima bi mi zavidio i žešći društvenjak, uvrnut smisao za humor i potrebu da ističem sive zone u ovom crno bijelom svijetu. Ne volim ekstreme u bilo čemu jer smatram da kad tad slome čovjeka i da zapravo skrivaju duboke ožiljke. Okorjeli sam sanjar, idealist, no ipak bolno svjesna realnosti.

 Mnogi su saznali za tebe kada si pobjedila na natječaju “Ljudi s olovkama”, u organizaciji LOLA magazina. Odakle inspiracija za priču? Je li to rezulatat viđenja i ponašanja žena u 21. stoljeću? 

Priča je nastala slučajno, kao većina mojih kratkih priča. Radila sam neko vrijeme na tekstu o važnosti samopoštovanja koji sam planirala objaviti na svom blogu. No nekako koliko god ga prepravljala nisam bila zadovoljna. Želja mi je bila prenijeti vrijednost samopoštovanja koji mnoge žene danas iz nekog razloga nemaju, a da toga vrlo često nisu ni svjesne. Kao da je ta sloboda i mogućnost izbora koje danas imamo u izobilju postala sinonim za; radi što god te volja, po mogućnosti što češće i ne razmišljaj puno o posljedicama. Naravno da možemo što god želimo i nitko nema pravo da nam zabrani bilo što dok god naše djelovanje ne nanosi zlo nekom drugom. No što je sa zlom koje nanosimo sebi samima zato što ne znamo kad treba stati na loptu ili ne želimo samo da bi svijetu dokazali da, eto možemo sve? Mi smo netko s kim ćemo živjeti do kraja života, netko od koga ne možemo jednostavno otići kad pretjeramo, zato smatram da je vrlo važno znati dozirati onu; mogu što god hoću…Nošena tim razmišljanima prepravljala sam tekst, dok se na kraju nije iskristalizirala upravo ova priča.

Izdvojit ću ulomak iz teksta: “No poanta ne bi trebala biti u tome da možeš što god hoćeš. Isključivo i jedino u onome što želiš”.Kad baciš pogled na svoj život, smatraš li da si uradila sve što si htjela jer si to željela? Koliko je teško ostati na takvom putu i ne podlegnuti izazovima svakodnevnice?

Da, smatram da sam uradila sve što sam željela, od malena sam bila prilično tvrdoglava i nisam dozvoljavala nikome da mi nameće svoja, bilo razmišljanja bilo načine na koji bi trebala živjeti svoj život. To naravno ne znači da sam uvijek bila u pravu. S nekim izborima danas, kad na njih gledam, naravno nisam zadovoljna i nisu bili idealni, no tada s tim stanjem svijesti postupila sam onako kako sam smatrala da je najbolje.

Čovjek uči dok je živ i često ni sami ne znamo što je to ono što zapravo želimo, no smatram da je najbitnije ne pasti pod utjecaj društva i raditi ono što radi većina, ono što se smatra modernim. Koliko je teško ostati na tom putu? Vrlo teško. Ponekad je to poput borbe s vjetrenjačama, ponekad ti se čini kao da nema smisla biti svoj i da bi bilo lakše prepustiti se struji koja te nosi.

Bilo bi lakše, no svojim životom nikad nećemo biti zadovoljni ako u njemu zauzmemo poziciju followera, a vodstvo prepustimo nekome drugome.

Ti i pisanje ste se dugo opraštali i ponovno susretali. Što bi poručila onima koji imaju svoj poziv i talent, ali ga dugo odgađaju zbog nečeg trećeg? 

Sad slijedi poznati klišej: da ne odustaju. Ali nikad, koliko god im se činilo da to što rade nema smisla, da samo rijetki uspijevaju i slične isprike koje si obično svi mi u takvim sitacijama dajemo. Kao prvo, budite sretni da znate što je vaš poziv i talent, ima ljudi koji se traže čitav život i ne mogu se odlučiti čemu se posvetiti, lutaju od jednog zanimanja do drugog. Kao drugo, kad imaš nešto čemu težiš, nešto što te ispunjava svrhom i zadovoljstvom, što ti mami osmijeh na lice, ignoriraš li to, koliko god tvoja opravdanja bila razumna na kraju te neće učiniti sretnom osobom. Ovo govorim iz vlastitog iskustva; od srednje škole znala sam da se želim baviti pisanjem i uvijek sam tražila isprike za to što se zaista ne bavim tim. I evo me sad, puuuno godina kasnije, vratila sam se pisanju. Što mislite zašto?

Ima li u tvojoj novoj knjizi “Putevima svitanja”, koja tek treba vidjeti svjetlo dana, autobiografskih elemenata? Koje je tvoje poimanje ljubavi? Smatraš li da je ona moguća samo u obliku partnerstva i obitelji ili postoje i drugi oblici ljubavi?

„Putevima svitanja“ je plod mašte, svi glavni likovi i radnja su izmišljeni. Ipak, postoje neki djelovi koji su da tako kažem moji. Nekako vjerujem da svaki pisac ima dio sebe u svakoj knjizi koliko god sama radnja bila izmišljena. Brojna razmišljanja glavnog lika su moji osobni stavovi i uvjerenja. Također, u knjizi jedan od likova odlazi u Irsku i sva njena zapažanja o toj zemlji i ljudima su zapravo moja osobna, preuzeta sa mog bloga Dublin efekt, a neki ljudi koje  susreće u Irskoj su stvarne osobe koje sam ja imala priliku ovdje upoznati. Glavne teme ove priče su samospoznaja, važnost osobnog razvoja i ljubav naravno. Na prvom mjestu ona koju bi trebali gajiti prema sebi i u konačnici biti sposobni pružiti je nekome drugome.
Osobno, smatram da se ljubav ne može staviti u kalupe. Smatram da je moguća izvan okvira partnerstva i obitelji i da nas može zateći bilo kada i bilo gdje.

Zaljubljujemo se stalno, u različite ljude, ljude koje naš razum možda nikada ne bi prihvatio, ali su srcu iz nekog razloga vrlo dragi. Isto tako ne vjerujem u isključivo jednu pravu ljubav, jednu srodnu dušu. Sve su ljubavi prave, sve ih imamo u pravom trenutku onda kad ih najviše trebamo i u obliku koji nam tada najviše odgovara.

Kako sada gledaš na svoj prvi roman “Druga strana medalje”?

Znaš onaj osjećaj kad gledaš svoje fotke iz davnih vremena i ne možeš vjerovati kako si izgledala, što si smatrala cool i ponosno nosila? Eto, isti takav mi je osjećaj kad sada čitam taj roman. J Totalno mi je predvidljiv, površan. No, iz nekog se razloga ljudima svidio, vjerujem najviše jer sam ga napisala sa svojih 15 godina. Često su mi znali reći da za jednu petnaestogodišnjakinju imam jedno jako zrelo razmišljanje o ljubavi, odnosima i životu općenito. I ono na što sam posebno ponosna, što mi i danas ljudi stalno govore je to da sam u stanju održati interes za čitanjem, da pišem na način da je teško prestati čitati jer te radnja stalno vuče naprijed i da u malo riječi mogu reći puno.

Nije ti strano da je dosta Hrvata odlučilo potražiti bolji život u Irskoj. Kako to izgleda iz tvoje perspektive? Koje su pozitivne, a koje negativne strane? Što je to što Irska pruža, a Hrvatska ne?

Uh, ovo je tema o kojoj bi se dalo stvarno puno napisati. Svaka zemlja pa tako i ova ima svoje prednosti i mane, isto tako dok je meni ovdje dobro, bolje nego dok sam živjela u Hrvatskoj u svakom slučaju,  nekome drugome možda ne bi bilo. Ovisi tko šta želi i kome što treba. Zato valjda i ima toliko različitih iskustava, dok su se mnogi preporodili kad su došli ovamo, mnogi su se i vratili i zaključili da Irska definitivno nije mjesto za njih. Po meni najveće prednosti leže u daleko boljoj mogućnosti zapošljavanja nego u Hrvatskoj, kao i školovanju, većim plaćama i lakšoj mogućnosti napredovanja.

Irci cijene radoholičare i nagraditi će vas za vaš trud. Ovdje nije neobično da za isti položaj imate jako različite plaće koje ovise između ostalog i vašem zalaganju na poslu.

Kao prednost istakla bi i njihovu sad već vjerujem opće poznatu ljubaznost i opuštenost koja je smatram rezultat njihovog osobnog zadovoljstva, U sušini, slobodouman su narod, ne smetaju im različitosti, nije im bitno koje si vjere, odakle si, jesi li gay i slično, ako im i smeta neće ti to reći. Dakako da ima iznimaka, ali općenito gledano je upravo tako. Možda će zvučati neobično, jer se na to mnogi zapravo žale, ali meni isto tako vrlo odgovara klima jer ne podnosim velike vrućine. Najvećom manom smatram visoke stanarine, traženje stana ovdje je pomalo nalik dobitku na lutriji i morate se dobro pomučiti da bi ga dobili. Droga je po meni isto velik problem, znam da jedan Dublin ne mogu porediti sa Šibenikom, no svejedno mi bude teško vidjeti koliko je mladih na ulicama pogođeno upravo tim. Još jedan nedostatak po meni bi bio način na koji im je raspoređeno radno vrijeme; većinom rade od 9 do 6h što zapravo znači da im posao „pojede“ gotovo cijeli dan, zato se valjda toliko i vesele vikendima. Puno mi je ljepše ono naše od 7 do 3h.

Novinarka Andrea Tintor je izjavila kako tvoji tekstovi potiču na ” kritičko razmišljanje, prvo o nama samima zatim o svijetu oko nas”. Kojim bi riječima ti opisala Andreu i njene tekstove?

Andrea je posebna djevojka i kad čitaš njena razmišljanja, stavove, način na koji posmatra svijet oko sebe imaš osjećaj da ima puno više godina nego što zaista ima. Većina mladih njenih godina nema tu svijest da je čitav život u njihovim rukama i da isključivo o njima ovisi kako će se kockice u budućnosti posložiti. Andrea je toga itekako svjesna i uopće ne sumnjam da će u svom životu biti jako uspješna i potpuno ostvarena žena. Posebno mi je postala draga kad nam je kroz jedan svoj tekst otkrila da je dijete rastavljenih roditelja. Budući da i sama potječem iz jednog takvog netipičnog okruženja znam kako to utječe na osobu, znam kako to daje jednu posebnu nijansu pogledu na svijet i što je sve potrebno da se osoba izdigne iznad toga i ne dopusti da joj to diktira kvalitetu života.
Njeni su tekstovi iskreni, ali nije brutalna, kod nje nema ružičastih naočala, ali nije ni negativna. Kritizira društvo, dira se i tema o kojima mnogi šute ili okreću glavu ali ne napada. Ima svoj stav i ne dozvoljava da je kupi ono što je moderno, što je trenutni hit. Jedna vrlo zanimljiva i inspirativna mlada žena.

Kada se dogodio tvoj povratak pisanju?

Moj povratak pisanju dogodio se otprilike kako sam došla u Irsku prije dvije godine. S obzirom da sam tada bila zaposlena, a ujedno sam i majka malog živahnog i vrlo radoznalog dečkića, taj povratak nije baš urodio nekim plodom jer jednostavno nisam imala vremena. Prošle sam godine u petom mjesecu dala otkaz, i od tada do danas moj se život poprilično izmijenio. Posao od 9 do 6 mi je ostavljao jako malo vremena za pokretanje i ostvarivanje onoga što sam zaista željela i po prvi puta u životu sam mogla sebi dozvoliti da jednostavno dam otkaz (još jedna divna stvar koju mi je upravo Irska omogućila).  U tom periodu nastao je roman Putevima svitanja, pokrenula sam blog, posvetila se učenju i usavršavanju onih stvari koje su me oduvijek zanimale ali nikad za njih nisam imala vremena i trenutno imam planove koji su miljama daleko od života kakav sam imala unazad samo dvije godine. Teško mi je točno reći što sam htjela postići sa Putevima svitanja…Znam da su mi prsti gorjeli, da sam htjela puno toga izbaciti iz sebe. Kako sam i sama u tom periodu prolazila kroz jedan oblik osobnog rasta i razvoja – jedan poznati, uhodani život odlučila sam zamijeniti nečim potpuno drugačijim, nekako se prirodno nametnula ideja da moj lik u knjizi prolazi kroz isto. Smatram da je to priča u kojoj će se mnogi prepoznati, jer bez obzira na različitost samih događaja kroz koje različiti ljudi prolaze, ona suština – naše kočnice, strah od promjena, borba sa prihvaćanjem –   svi osjećamo isto. Vjerujem da sam najviše htjela skrenuti pozornost na važnost osobnog razvoja, činjenicu da smo istinski sretni samo onda kad naš život prati linije naše duše bez obzira što netko drugi misli o tome.

 Koji je tvoj moto koji te pokreće te koji bi željela podijeliti s nama?

Pokreće me želja za uspjehom. No ne u materijalnom smislu da želim da imam hrpu love, bijesno auto, kućerinu i vikendicu na moru. Iako ne bi imala ništa ni protiv toga. Novac je naravno vrlo bitan u životu, no nije najbitniji, imala sam prilike u to se itekako uvjeriti. Nije ni status, titule, postignuća. Jer možeš sve to posjedovati, a opet biti duboko nesretan. Važniji mi je uspjeh one vrste koji dolazi kad upoznaš sebe, pobijediš nešto što te koči, istražiš svoje granice i mogućnosti, iskoristiš svoje jake strane, prihvatiš se točno onakav kakav jesi. Kad si duhovno bogat, kad radiš ono što zaista voliš…

Vjerujem da je jedan od najtežih zadataka suočiti se sa samim sobom, zaista se upoznati i prihvatiti i onda izvući najbolje od onoga čime raspolažeš. Dovesti u ravnotežu duhovno i materijalno, po meni, jedini je recept za sreću.