Branka Grubić je šibenska slikarica koja je osvojila američko tržište pobjedom na natjecanju jedne američke internetske umjetničke galerije. U jakoj konkurenciji od 890 radova iz 33 zemlje, ocjenjivački sud s Floride je baš njezin rad proglasio najboljim. Njezin zaštitni znak je akril na platnu dok su motiv ljudska lica. Danas se Brankini radovi nalaze u 14 zemalja širom svijeta, od Australije, preko Saudijske Arabije, Turske, Njemačke, Velike Britanije pa sve do SAD-a. Za Collage nam je otkrila svoj proces stvaranja novih djela, koliko joj se život promijenio nakon osvajanja američkog tržišta i koji je ključ uspjeha.

Sjećate li se svoje prve interakcije sa slikarstvom? Kada ste odlučili da želite postati umjetnica i koliko dugo se već bavite slikarstvom?

Crtam otkad znam za sebe. Još u osnovnoj školi olovka mi je uvijek bila pri ruci. Moji su radovi s likovnog redovito bili izloženi na školskom panou. Ipak, u to vrijeme sam sanjala da ću postati balerina ili vozačica bagera. Crtanje sam doživljavala kao igru.

U srednjoj školi, taman kad sam postajala svjesna svog talenta i prvi put osjetila želju za stvaranjem, počeo je rat i sve te neke krize i recesije. Umjetnost kao životni poziv jednostavno nije bio opcija. Na ovim prostorima, nikad nije bilo pravo vrijeme za umjetnost, posebno ne za djevojčice. Uz sve one floskule o sigurnosti i odgovornosti, život me usmjerio da završim nekakvu „korisnu“ školu, nađem siguran posao, zasnujem obitelj i čekam penziju.

 

Foto: Sanja Lydia Kulušić, privatna arhiva

Nikad nisam prestala črčkati olovkom po zadnjim stranicama bilježnica. Za ozbiljniji rad je postojala želja, ali i milijun kočnica u glavi. Od straha da će mi se ljudi smijati do opravdanja da su boje skupe i da si ja to ne mogu priuštiti. Jednog dana, mom suprugu je puknuo film i došao je doma s ogromnom košarom punom boja i kistova.  Niti u snu nismo mogli pretpostaviti koliko će nam se životi nakon toga promijeniti.

Prvu pravu sliku napravila sam tek u svojim tridesetima. I od tada svaki dan naporno radim i učim da nadoknadim izgubljeno vrijeme. Razbila sam strah i dokazala da snovi i stvaran život mogu ići zajedno. Tako sam ja postala slikarica. U međuvremenu sam ostvarila i drugi veliki dječji san – vozila sam pravi pravcati bager!

Kako izgleda tipičan dan u Vašem studiju? Kako pripremate prostor za slikanje i koju vrstu glazbe najviše slušate tijekom stvaranja novih djela?

Prije ulaska u studio volim riješiti sve obaveze. Još uvijek imam dnevni posao koji mi daje stabilnost i omogućava da slikam bez egzistencijalnih opterećenja. Svakodnevno provedem sate na internetu – učim, istražujem, komuniciram i naručujem materijale.  Sve to odradim prije ulaska u studio kako bi pred čisto platno mogla stati čiste glave.

Ulazak u studio, pred prazno platno zna biti zastrašujući. Pojma nemam što će se dogoditi. Imam ideju, osjećaj koji želim prenijeti na platno i dovoljno vremena. I onda svijet polako nestaje, sve se gasi i postoje samo boje, linije i glazba. Događa mi se da potpuno zaboravim na vrijeme. Zaustavim se tek kad slika bude gotova ili kad me satre bol u leđima.

Nemoguće mi je zamisliti slikanje bez glazbene podloge. Glazba daje boju i atmosferu mojim slikama. Slušam sve, od klasike i mjuzikla, preko južnoafričkog gospela, do hitova s top lista.  Depeche mode su broj jedan. Njihova glazba je intenzivna i strašno vizualna, puna boja. A i njihov put iz radničkog predgrađa do svjetske slave je inspiracija za sebe. Ipak, dok stvaram, na playlisti su izvođači ugodnog i nenametljivog zvuka kao što su Ben l’Oncle Soul, Paolo Nutini, Gregory Porter i Kiwanuka.

Kako izgleda Vaš kreativni proces? Crtate li pomalo svaki dan ili započetu sliku završavate isti dan?

Pravila nema. Zna se dogoditi da neku sliku «razvučem» na nekoliko tjedana, a isto tako neke završim u svega nekoliko dana. Svaka ima svoju priču, i neke lako ispričam, a za neke mi fali riječi, fali mi još onaj jedan potez kista da bude završena.

Sam kreativni proces je relativno jednostavan, ali nikad ne preskačem korake. Prije ulaska u studio na internetu proučavam što ću crtati. Ako se radi o portretu neke poznate osobe, pročitam njihovu biografiju, pregledam intervjue i fotografije, slušam njihovu glazbu i u glavi stvaram svoju sliku. Za portrete izmišljenih osoba najčešći krivac je neka pjesma, koja postavi onu prvu emociju. Slušajući tu pjesmu „na repeat“, tražim izraze lica, boje i linije kojima ću tu emociju dočarati na platnu.

Potom slijedi rješavanje svih dnevnih obaveza kako bi u studio ušla bez ikakvih nepotrebnih misli i nervoza. Po prirodi sam povučena i sramežljiva osoba, i tu mi je slikanje dosta pomoglo da upoznam samu sebe.  Neke moje osjećaje, misli i snove nisam znala prenijeti u stvarni život. Kist, boje i platno su tada učinile svoju čaroliju. Dok slikam, stvaram, nisam tu. Ja sam na nekom drugom  mjestu. I to putovanje je čaroban osjećaj.

Pobijedili ste na natjecanju jedne američke internetske umjetničke galerije i Vaš rad je proglašen najboljim u konkurenciji od gotovo 900 radova iz 33 zemlje. Čestitamo! Kako Vam se život nakon tog uspjeha promijenio i koje nove prilike ste dobili?

Slika «Just Breathe» je za mene bila prekretnica. Do tada su slike gledali samo prijatelji i obitelj. Željela sam svoj rad pokazati cijelom svijetu, ali je strah bio prevelik. Tko sam ja i zašto si umišljam da moje črčkarije išta vrijede? Samouka amaterka, bez umjetničkog obrazovanja i ikakvog iskustva, koja odjednom misli da je slikarica?

U tajnosti sam se prijavila na to natjecanje u SAD-u. Pobjeda mi nije bila ni na kraj pameti. Potajno sam se nadala ulasku u nekakav uži izbor, čisto kao potvrdu da je nekakav stručni žiri s druge strane svijeta vidio rad i rekao da je to OK. Da sam znala da će sudjelovati preko 900 radova iz tridesetak zemalja, vjerojatno se nikad ne bih ni prijavila.

Pobjeda je donijela ogroman publicitet. Čestitali su mi ljudi sa svih strana svijeta. Odjeknula je i u medijima. U roku od tri  dana sve moje slike su bile rasprodane, a ja nastavila disati i stvarati svoj san u mom Šibeniku.

Što smatrate da je ključ u stvaranju savršene slike? Možete li nam otkriti priču jedne Vaše slike s kojom ste ostvarili izvrsne rezultate?

Strast. Samo strast vas može natjerati da prelistate tisuću fotografija tražeći točno određenu emociju u nečijem pogledu. Da sto puta pokušate, pogriješite, pokidate platno i krenete ispočetka.  Danas su svakome dostupne sve informacije i svo znanje svijeta.

Ključ uspjeha je u toj volji koja vas tjera da svaki dan budete bolji. Ako ne osjećam strast prema onome što stvaram, skidam platno sa štafelaja i završavam svoju priču s tom slikom. Vrlo jednostavno.

Poseban uzor mi je Dražen Petrović, čovjek koji je dokazao da strašću, napornim radom i željom za neprestanim usavršavanjem možeš krenuti iz Šibenika i postati najbolji na svijetu. Bez strasti smo samo sjene onoga što uistinu možemo biti.

 

Slika «Just can’t get enough» će zauvijek imati posebno mjesto u mom srcu. Nastala je nakon duže kreativne pauze, kad sam mislila da kist više ne znam niti držati i da je moj slikarski put završen. Upravo ta slika je pozvana na grupnu izložbu u američkom gradu Woodstocku, što je bilo moje prvo javno izlaganje. Kasnije ju je otkupio voditelj galerije u kojoj je bila izložena. U trenucima kada sam gotovo odustala od svega, doživjela sam najveće priznanje i iskra se ponovo probudila.

 Jeste li ikada doživjeli kreativnu blokadu? Koje ste strategije upotrijebili kako biste ju prevladali?

Svoju prvu kreativnu blokadu sam doživjela kao definitivni kraj mog slikanja. Drama samo takva. Kasnije sam shvatila da je to sasvim prirodno. Jednostavno, nekad se zasitiš, a onda treba pustiti kist i pričekati da se vrati želja. I danas mi se zna dogoditi blokada, no više nema drame. Pusti, proći će.

Možda će nekom glupo zvučati, ali puno toga sam naučila od Eli, naše njemačke ovčarke. Suprug i ja smo svaki dan u šetnji s njom barem četiri sata. Vikendima odlazimo u prirodu. Obožavamo kanjone, slapove, livade i planine. Putujemo kad god nam se ukaže prilika. Psi su čudo. Oni nas uče da nema smisla plakati za prošlošću, niti strepiti od budućnosti. Najvažnije i jedino vrijeme koje postoji je sadašnje i treba ga provoditi s najdražima. To je ono što mi puni baterije. Tako da, kad nastupi blokada, znam što mi je činiti.

Što smatrate da čini Vaš rad jedinstvenim i potpuno Vašim?

Moje su slike jasne, jednostavne i vedre. Uvijek nastojim obojati ih pozitivnim emocijama i optimizmom. Da pozdrave svoje vlasnike i požele im dobrodošlicu kad se vrate doma nakon dugog i napornog dana. Nisam od onih umjetnika koji na platno prenose patnje i strahove. Nemam namjeru teškim bojama pričati priče o egzistencijalnim problemima. Moji uzori su Charlie Chaplin, Walt Disney i Ellen Degeneres. To su ljudi koji su svijet učinili ljepšim mjestom pričajući najljepše priče, nasmijavajući milijune i učeći nas da budemo dobri jedni prema drugima. Vjerujem da smijeh, topla riječ i optimizam mogu promijeniti svijet. To su emocije koje želim prenijeti na platno.

 Vaša prva izložba u Sarajevu naziva „Don’t fade Away“ bila je posvećena svim ženama koje svoje talente i snove ostavljaju sa strane. Što biste na temelju dosadašnjeg iskustva poručili umjetničkim dušama u nastajanju koji su u strahu krenuti tim putem zbog društvenih nametnutih pravila koja ne osiguravaju sigurnu budućnost?

Mnogi ljudi, a posebno žene, pod teretom svakodnevice zanemaruju svoje talente i ostavljaju svoje snove sa strane. Vremenom, svi ti snovi izblijede i ostaju frustracije. Svijet nas uči da je odrastanje zapravo odustajanje od onog što želiš i prihvaćanje nečeg što moraš.

Potpuno je besmisleno zanemarivati svoje talente u ime nekakve sigurnosti. Jedan poznati komičar je pričao kako je njegov otac imao velik talent za komediju, ali je u želji da svojoj obitelji osigura budućnost postao knjigovođa. Bio je nezadovoljan svojim poslom, ali je radio ono što je mislio da mora. Firma u kojoj je radio je propala, ostao je bez posla i jedva su sastavljali kraj s krajem. Pristao je na kompromis, išao sigurnim putem i – propao. Njegov sin je rekao, ako već postoji mogućnost da ću propasti, zar nije bolje da propadnem radeći ono što volim?  Tako je Jerry Seinfeld odlučio da neće ići stopama svog oca i postao komičar.

I moja priča je dokaz da je moguće živjeti svoj san. Počela sam u tridesetima, sama, bez novca, formalnog obrazovanja i ikakvih veza. Do jučer nisam imala niti predodžbu kako taj svijet funkcionira, a danas surađujem s galerijama u Velikoj Britaniji i SAD-u. Moje slike nalaze se u dvadesetak zemalja na četiri kontinenta. I to sve iz moje male sobe u Šibeniku. I ja sam godinama bježala od svojih snova radi nekakve sigurnosti, a sad sanjam budna i sasvim dobro živim od toga. Moja budućnost nikad nije izgledala ljepše.

 Koji su Vam sljedeći planovi? Možemo li uskoro očekivati izložbu u Hrvatskoj?

Zasad nemam nikakvih planova. Slikam, živim i uživam u tome.