Aleksandra Demše je mlada glumica, publici poznata po ulogama u predstavama “Unterstadt”, “Opera za tri groša”, “Mindenfela”, “Revizor”, “Ispad” i “Hamletova istina” te mjuziklu “The Mjuzikl – Mikeshky Blues”. Još od studija na Umjetničkoj akademiji u Osijeku kontinuirano nastupa diljem Hrvatske sa svojim autorskim projektima, a pronašla je vremena i za ovaj intervju. Evo o čemu smo sve razgovarale za Collage.hr!

Za početak, magistrirali ste na Akademiji glume i lutkarstva u Osijeku. Što vas je privuklo glumi i kako ste se odlučili za trenutnu profesiju?

Da, magistrirala sam umjetnička područja glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku.
Kao i svako dijete, pretpostavljam, željela sam biti pjevačica, liječnica, frizerka, učiteljica, itd., ali najviše od svega voljela sam pred ogledalom promatrati kako se lice i geste mijenjaju kroz ono što bih radila. Uz to, moj pokojni djed je uvijek govorio nešto u stihovima, bio je umjetnik, kipar, to mi se urezalo u pamćenje. Tako da sve što sam ikad željela biti, sažela sam u jedno područje, a to je gluma.

Kada sam jednom odlučila da ću biti glumica, zvijezde su se posložile i upisala sam studij odmah nakon srednje škole. Ni u jednom trenutku nisam se pitala jesam li pogriješila.

Lutkarstvo je došlo kao sjajna nadopuna onome što sam radila u glumi, savršena kombinacija.

Vaša predstava Slavonski triptih izrazito je dobro prihvaćena od strane publike. Osim što se pojavljujete kao tri sasvim različita lika, k tome, zaslužni ste i za režiju i tekst.  Doista ste se posvetili ovome djelu. Kako ste se snašli u ulozi redateljice (uz Berislava Cimermana)? Je li vam bila i glumački izazov s obzirom na višestruke likove koje glumite? I u konačnici, približite nam malo samu radnju i pozadinu predstave Slavonski triptih.

Slavonski triptih predstava je u kojoj kroz posve različite i vrlo osebujne priče tri Slavonke dajemo uvid u stvarnost i brojne tragikomične situacije koje sve nas okružuju. To su tri lika koje možemo sresti u svom životu na raznim mjestima. Mi smo radnju smjestili u liječničku čekaonicu i koliko možemo primijetiti kroz komentare koje dobijemo nakon izvedbe, svi  su se susreli s makar jednom inačicom našeg lika.

S obzirom na to da sam ja Slavonka i da sam odrasla na selu, a upoznala sam jako dobro i život u gradu, mislila sam da bi bilo sjajno približiti život u Slavoniji iz perspektive žena. U Slavoniji je još uvijek dosta jak patrijarhat, iako živimo u 21. stoljeću. To je nešto o čemu govore tri junakinje naše predstave.

Na ideju “Slavonskog triptiha”, Berislav Cimerman i ja došli smo jer sam se željela okušati u žanru komedije, a pogotovo me intrigiralo kako bih to mogla napraviti sama na sceni. Bio je to velik izazov, ali Berislav Cimerman mi je bio velika podrška i pomoć, tako da je rad na samoj predstavi bio ugodan i, mogu reći, zabavan

Osim u spomenutoj komediji, glumili ste i u ostalim autorskim projektima (“Pravilno raspoređena snomorica” i “Fantazmija – poetski teatar u sjenama”, te predstavi za djecu “Kako su djeca pomogla Vilenjaku”). Kako nastaju vaše predstave? Kojim se inspiracijama, vodite i kako uopće dolazite od ideje do gotove predstave?

Neobično mi je govoriti o inspiraciji za predstave. Naprosto se dogodi neki “klik”.
Predstava “Pravilno raspoređena snomorica” nastala je kao ispitna predstava na drugoj godini diplomskog studija, u kojoj sam objedinila sve elemente naučene tijekom pet godina školovanja, a tekst i režija predstave bili su u rukama Berislava Cimermana. Kasnije je “izrasla” u pravu monodramu. Također, predstava “Fantazmija – poetski teatar u sjenama” nastala je kao diplomski rad iz lutkarstva. Nastajala je četiri mjeseca. Zatvorena u prostoriju s rekvizitima i platnom za sjene, isprobavala sam, prihvaćala i odbacivala. Na kraju, nastala je predstava sa spojem lutkarskih tehnika, poezije, glazbe, glume, “crnog teatra”, kreativne upotrebe rekvizita, te kontinuirane igre svjetla i mraka.
Predstava “Kako su djeca pomogla Vilenjaku” jedina je, za sada, predstava te vrste u Hrvatskoj koja je nastala izravnim povezivanjem suvremenih dostignuća psihologijske znanosti s postavkama kazališno-scenske i lutkarske umjetnosti.

Ideja je nastala kada smo shvatili da djeca vole komunicirati s likovima na sceni, ali se rijetko glumci odluče za taj poduhvat jer to nosi sa sobom dozu intervencije na licu mjesta. Nikada ne znate kako će djeca reagirati. To je izazov koji me privukao da se okušam u toj vrsti igre na sceni.

 Žanrovski ste doista raznovrsni, koje vam uloge najviše odgovaraju i kakve najviše priželjkujete?

Svaku ulogu radim s istim žarom, za svaku ulogu se spremam jednakim intenzitetom jer smatram da zaista ne postoje male i velike uloge.

Uloga u kojoj se jednom pojavim na sceni često nosi puno veći angažman jer ako ne zabljesnete u tih nekoliko minuta, predstava može i bez tog lika.

S druge strane, svaki lik ima svoj život prije i nakon izlaska na scenu i o tome puno promišljam gradeći lik. Upoznajem se s likom, gledam gdje će me odvesti. To je ljepota posla kojim se bavim. Trudim se uvijek biti drugačija. Ne bih se voljela naći u situaciji da sam “uvijek ista”. Ono što sam kao dijete izvodila pred ogledalom, sada je moj glumački zadatak.

Uloge koje želim igrati su sve one u kojima mogu dati svoj maksimum, u kojima se mogu posvetiti svakom detalju, za koje se moram pošteno pomučiti i naučiti nešto novo. Recimo, voljela bih igrati Anu Karenjinu i Dulcineu.

U kojim vas trenutno predstavama možemo gledati? Spremate li neke nove autorske projekte?

Trenutno igram u svim spomenutim predstavama, neke češće, neke rjeđe, a također me publika može vidjeti u predstavi ˝pazi.mazi.voli.˝ kazališta Mala scena, gdje igram psa Čupka koji je – lutka, točnije plišanac.
Što se tiče novih autorskih projekata, pa… Naravno, uvijek pripremamo nešto novo i, nadam se, opet nešto drugačije.